Punktovi

Studentsko društvo "Svjetlost"

Pokušaj osnutka ljevičarski orijentiranog Studentskog društva "Svjetlost" 1935.

Dvjestotinjak lijevo opredijeljenih studenata osnovalo je 3. travnja 1935. studentsko udruženje Svjetlost. Iako su policija i najviše strukture Sveučilišta spriječile početak aktivnosti društva, inicijativa oko formiranja odigrala je značajnu ulogu u okupljanju i odgoju jedne generacije lijevo raspoloženih studenata.

Dana 3. travnja 1935. osnovana je interfakultetska tribina Opće studentsko kulturno udruženje Svjetlost koje je prema društvenim pravilima imalo zadatak da među svojim članovima ostalim studentima širi opća znanstvena saznanja, da popularizira suvremenu znanost i što više moguće doprinese dizanju i utvrđivanju kulture pučanstva uopće. Da bi se lakše postigao taj cilj, članom 5. društvenih pravila bilo je predviđeno da se po potrebi mogu na pojedinim fakultetima Osnovati sekcije Svjetlosti. Tako je već na početku rada udruženje pristupao osnivanju Sekcije za socijalnu medicinu, koja bi se bavila svim pitanjima društvene medicine. Značajno je da je molbu Svjetlosti Dekanatu Medicinskog fakulteta, od kojeg se tražilo povremeno ustupanje prostorija za predavanja Sekcije, potpisalo 88 studenata medicine. Ali Dekanat je odbio molbu bez ikakvog obrazloženja.

Svjetlost je odigrala značajnu ulogu u okupljanju i odgoju jedne generacije lijevo raspoloženih studenata. Frankovci, i policija i sveučilišne vlasti poduzimali su sve mjere da osujete rad tog udruženja. Najprije je oko 100 frankovaca i klerikalaca pokušalo da prodre na osnivačku skupštinu Svjetlosti u dvoranu kemijskog instituta na Strossmayerovom trgu s namjerom da izazovu nered i spriječe održavanje skupštine. Međutim, tad pokušaj nije donio očekivani rezultat, jer je skupštini prisustvovalo oko 200 ljevičara, koji su rastjerali frankovce, da bi zatim neometani izabrali upravni odbor udruženja. Ozlojeđeni zbog pretrpljenog poraza u prvom masovnom sukobu s ljevičarima, frankovci su u listu Interkluba »Alma Mater« provocirali izjavama poput: »Akademske vlasti pozabavit će se ovom sumnjivom »konstituirajućom skupštinom«, koja je održana uz vrlo interesantne okolnosti«.

No to upozorenje bilo je suvišno, jer se za Svjetlost već zainteresirala policija. Poslije niza pretresa stanova studenata komunista zagrebačko redarstveno ravnateljstvo, upućuje 17. travnja 1935., Rektoratu Sveučilišta dopis kojim ga obavještava da je kod rukovoditelja Svjetlosti pronađen »materijal iz kojega bjelodano proizlazi, da su neki od vodećih funkcionera i članova ovog Udruženja komunistički nastrojeni« — te predlaže da se udruženje raspusti. Devet dana kasnije uslijedila je druga provokacija frankovaca. Trideset budućih ustaša — među kojima Božidar Kavran, zapovjednik ustaša; Mirko Vutuc, ustaški pukovnik, rizničar zaliha zlata na Kaptolu; Tias Mortigjya, urednik Pavelićeve »Spremnosti«; Krešimir Puk i ostali — podnose Rektoratu tužbu, kojom »mole naslov, da se poništi konstituirajuća skupština općeg studentskog udruženja Svjetlost, jer da »sam dnevni red skupštine nije išao onim redom kako je to bilo najavljeno« i da njima nije bilo dozvoljeno da sudjeluju na skupštini.

Uzimajući u obzir oba dopisa, akademski senat s rektorom Stipetićem na čelu donosi 27. svibnja 1935. odluku o raspuštanju Svjetlosti. U zapisniku sjednice senata od 27. maja 1935. stoji: »Prof. dr. Ugrenović drži da O. U. U. kao i Uredba o udruženjima slušalaca Univerziteta nijednim propisom ne ovlašćuje Univerzitetski senat da iz spomenutih razloga može jedno udruženje studenata raspustiti. Većina pak Senata da se s obzirom na izvještaj Policije, ne može dopustiti dalje djelovanje društvu, koje ispunjava načela protiv pravne promjene državnog poretka.«

Koliko je policiji bilo stalo da zabrani „Svjetlost“ vidi se i po tome što je još 16. srpnja 1935. svojim dopisom tražila od Rektorata »obavest o donešenoj odluci po ovdašnjoj zamolbi od 17. aprila 1935 ... u predmetu Opšteg studentskog kulturnog udruženja Svjetlost.«

Premda Svjetlost praktički nije ni započela s radom, tim udarcem nije bila zaustavljena legalna afirmacija studenata ljevičara, jer se krug njihovih simpatizera konstantno proširivao, posebice u akcijama kroz stručne klubove.

Korišteni izvor:

Vojo Rajčević. Studentski pokret na Zagrebačkom sveučilištu 1918-1941. Zagreb: Mladost, 1959, 177-179.