Punktovi

Stan obitelji Gorkić

IV. 1941. - II. 1942.

Stan je korišten kao konačište ilegalaca, mjesto za sastanke i kao spremište propagandnog, sanitetskog i drugog materijala. U istu svrhe korištene su prostorije Stočarskog saveza koji se nalazio na istoj adresi. Stan je otkriven nakon hapšenja Milana Huperta, voditelja tehnika.

Jednog dana doveo je Puklek k meni jednoga druga zaduženog za nabavu papira za ilegalnu štampariju i zamolio me da u mom podrumu uskladištim papir.
Dan ili dva nakon tog razgovora dovezao je taj drug 450 kg papira na kolicima, koji smo uskladištili u mojoj drvarnici. Tom prilikom se taj drug, nazvan Skijaš, sa mnom dogovorio da će papir odnositi postepeno, po nekoliko kilograma. Tako je i bilo. Nekoliko je puta papir odnosio u koferu. To se događalo u studenom i prosincu 1941. godine. Pošto se dulje vrijeme taj drug nije pojavio, postala mi je stvar sumnjiva. Jednog dana, nešto prije Božića, došao je Puklek i rekao mi da je taj drug ubijen, ali da stvar zato nije opasna i da će mi javiti ako bude potrebno papir premjestiti iz kuće. Ja sam odmah nakon toga jedan dio papira spremio ispod lifta, a drugi dio u kupaonicu uredskih prostorija u drugom katu.
Umom stanu sastajali su se češće članovi mjesnog i rajonskog komiteta. Među njima je bio Antun Biber (Tehek). U taj rad je bila upućena i moja drugarica. U svojem stanu skrivao sam i Hinka Hana, stolarskog pomoćnika, koji je kod mene pronađen i odveden u Jasenovac, gdje je na vanjskim radovima izvan logora, još s dvojicom drugova, ubio ustaškog stražara, pobjegao u partizane i tamo poginuo.
Sedamnaestog veljače 1942. u ponoć došlo je u moj stan 12 ustaških agenata i tražili su da im pokažem gdje se nalazi skriveni papir za ilegalnu štampariju. Ja sam im rekao da tog papira kod mene nema. Međutim, oni su zatražili da ih odvedem u ured Stočarske zadruge u drugom katu iste kuće, jer mora da je papir tamo. Izgovarao sam da nemam ključeva od kancelarije, ali su oni tražili adresu direktora Stočarskog saveza, koji će im otvoriti prostorije. Ja nisam to mogao dopustiti, jer je direktor bio Srbin koji je također pod paskom, a uopće nije znao za moj ilegalni rad. Tako sam uzeo ključeve i odveo ih u ured. Oni su počeli premetačinu. Tu noć je u kupaonici spavao Han, pa agenti, iznenađeni njegovom prisutnošću, nisu primijetili u kupaonici skriveni papir.
Nakon toga zavezali su Hana i mene u lance te nas automobilom odvezli na ustašku policiju, sadašnji Trg žrtava fašizma. Prilikom saslušavanja primijetio sam jednog čovjeka koji je bio doveden u susjednu sobu s povezanom nogom i za kojeg sam kasnije saznao da je to bio Hupert, rukovodilac ilegalne štamparije, koji je postao izdajica. Poslan sam u logor Jasenovac, iz kojeg sam bio pušten u kolovozu 1943.
Ovdje trebam spomenuti da je ujutro, nakon mojeg i Hanova hapšenja, moja drugarica Štefanija, u 5 sati, znajući da će doći u moj stan Puklek, uzela metlu i izišla čistiti snijeg. Tom prilikom naišao je Franjo Drvenko, kojemu je rekla da sam uhapšen. Kratko vrijeme nakon toga naišao je Puklek, ali, vidjevši da moja drugarica tako rano čisti snijeg, bilo mu je sumnjivo te se uputio u stan Drvenka koji mu je rekao da sam uhapšen.
Istog dana ujutro moja drugarica uzela je košaru u koju je metnula tetanus injekcije, što ih agenti nisu našli, te ih odnijela u tržnicu drugu Gači, čija je drugarica imala trafiku i koja je te injekcije preuzela i odmah predala dalje.

Josip Gorkić, "U Ulici Baruna Jelačića", U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1983), 154-155.