Punktovi

Zatvor ustaškog redarstva

Zbog intenzivnog progona komunista za vrijeme Banovine Hrvatske vlast bana Ivana Šubašića prenamijenila je dio postojeće ženske kaznionice u zatvor za komuniste i ljevičare. Ustaškom okupacijom NDH preuzima upravljanje zatvorom i utamničenima. Tijekom četiri godine okupacije velik dio komunista, ljevičara i antifašista uhićenih na području Zagreba bio je interniran, izgladnjavan i mučen u Savskoj. Ženski dio zatvora i u NDH nastavile su voditi redovnice.

Tokom saslušanja činili su nad mnom slijedeću torturu. Stezali mi lancima noge i ruke tako, da su se karike lanaca na nogama zarezale o meso, skinuli me potpuno gola, bacili me na ledja na pod vezanih ruku i nogu, udarali me po golom tijelu gumenim palicama, tako da se i još danas vide tragovi na tijelu, palili mi tabane na obim nogama tako, da su formalno noge bile pečene. Ovu radnju izvršili su tako, da je njih nekolicina posjedala na mene, dok sam bio u ležećem stavu, a drugi mi pod noge metali papir zapalivši ga, a šofer Viktora Tomića, on je ugrijao komad željeza, da je bio potpuno bijel, metnuo mi ga na noge tako, gdje je dodirnuo, da je meso formalno otpalo. Mislim, da se zvao Trnski Ivica.
Nakon toga, kad su već noge bile spaljene, skoro potpuno ukočene, došao me je saslušavati lično Viktor Tomić, koji mi je svoj vlastiti ustaški nož (kama) gurao pod nokte na nogama tako, da su mi nakon toga počeli se nokti guliti i otpali oba nokta sa palca.
Nakon saslušanja tako ranjenog prebacili su me u Savsku cestu, gdje sam bio bez ikakove liječničke njege daljnjih 10 dana. A kada sam počeo dobivati liječničku njegu uz moje proteste, ona je bila takova t. j. sastojala se od malo masti i zavoja, da kod svakog previjanja formalno se zasušilo, te su mi uvijek kidali sa izvjesnim zadovoljstvom meso sa nogu.
Ustaški liječnik Dr. Trgovac, koji je kod mene i kod ostalih težih slučajeva uz liječničku asistenciju bio ne čovjek, koji u tako teškoj situaciji bolesnike maltretirao sa riječima, "pa molim Vas priznajte barem meni, ja sam liječnik, mene bi to interesiralo, ja ću Vam zato pružiti bolju liječničku njegu". Taj zločinac danas je živ i mislim, da radi u Socijalnom osiguranju. Napominje, da je on pružao otpor, da je dao bilo kakovu liječničku pomoć drugu Mirku Šanjeku, postolarskom radniku, kojemu su ustaše spalili noge do koljena, tako da je nakon 10 dana po dolasku u Savsku cestu u čeliju, u kojoj sam bio i ja, umro 19. novembra 1941. g. On je bio mučen zato, što je navodno kod njega pronadjen jedan letak.
Čelija broj 13 u Savskoj cesti, gdje smo bili smješteni, bila je krštena po ustašama "bombaška ćelija" jer su u njoj bili večinom drugovi, kod kojih je pronadjeno oružje ili propagandni materijal. Za ovu čeliju bio je poseban režim, nitko nije smio izlaziti van, niti je bilo dozvoljeno zračenje iste. Ćelija je bila malena, ali nas je unutra bilo preko 30, od kojih 6 teških slučajeva.

Blaž Mesarić, "Podaci o mučenjima od ustaša po zatvorima Grada Zagreba 1941. g.", Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1372, "Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta".