Punktovi

Hapšenje Leandra Karlovca

15. XII. 1941.

Član trešnjevačkog rukovodstva SKOJ-a, Leandar Karlovac, sudjelovao je u organizaciji i provedbi brojnih diverzija. Nakon oružanog sukoba, Karlovac je uhićen, mučen i smaknut.

Te noći, tj. od nedelje na ponedeljak ustaški agenti u pratnji nekog nepoznatog mladića, koji je vjerovatno iz zatvora bio izveden i koji je pod batinama morao priznati stan svojeg druga tražili su ga u Dugoj ulici br. 11., kod majke gdje je do pre kratkog vremena stanovao, a ne našavši ga došli su u tvorničke prostorije Velepekarne gdje je on radio i stanovao.
Te noći bio je u službi kao noćni vratar sad pokojni Curiš Dragutin. Nešto poslije pola noći kada su u vratarskoj kućici bili osim navedenog Curiša Dragutina, Radočaj Ivan i Paučić Adolf, svi namještenici Velepekarne, došlo je u tvornicu 7 agenata te uperilo revolvere na sve koji su bili u vratarnici, obavili ličnu premetačinu tražeći oružje, te zapitali vratara da li tu stanuje Leander Karlovac. Isti je priznao da stanuje, da ga je vidio na večer doći u tvornicu i nije ga vidio izaći.
Naredivši istome da ih vodi u njegov stan, kucali su na vrata, ali budući da im nitko nije otvarao to su silom razvalili vrata od stana, pretražili stan gdje ga nisu našli. Tom prilikom opljačkali su u stanu jedan dalekozor i jedan fotografski aparat.
Budući da ga nijesu našli u stanu, otišli su u pekarnu koja je po noći radila i po navodu Kunštek Antuna i Livančić Antuna upitali poslovodju Bana Dragutina za Leandar Karlovca, jer da ga u stanu nema našto im je on odgovorio: Pogledajte u štagalj.
Ustaški agenti onda su zapovjedili vrataru Curišu da ih vodi u štagalj koji se nalazi na prvom katu iznad štale, što je on morao učinit.
Jedan od agenata gazeći po sijenu nagazio ga je i zaviknuo: Ovdje je!
Onog časa on se upustio u borbu oružjem te ranio jednog, nakon čega su se agenti povukli u dvorište noseći ranjenog druga. On je skočio onog časa na druga vrata i pucao ponovno na njih i ranio je još jednoga. Jedan od te dvojice bio je neki Luburić.
Videći da je veliki otpor i da njih sedam, od kojih dva ranjena, ne mogu sa njime, pozvali su pojačanje koje je skoro došlo i to redarstvenici i oko 60, a možda i više ustaša. Oni su blokirali sve okolne ulice da im eventualno ne bi mogao pobjeći i otvorili vatru iz pušaka i revolvera. Borba je trajala oko 1 1/2 do 2 sata. Oni su iz zaklona sa svih strana pucali, a Leandar im je vatrom odgovarao.
Videći da ne mogu s njim izaći na kraj, htjeli su svog neprijatelja uništiti bombama, ali na nagovor vlasnika poduzeća da bi mu uništili zgradu i ubili konje koji su se nalazili u štali ispod štaglja odustali su od te namjere, ali su prisilili oružjem njegovog druga i prijatelja Kunštek Antuna, namještenika iste firme, da ide po ljestve i naredili mu da zapali sijeno.
Isti je pod silom otišao na štagalj, te mu izjavio, da pod pritiskom oružanih bandita mora zapaliti sijeno, što je on i učinio tako da je sijeno zapalio pa ga puhanjem gasio te izjavio ustašama da sijeno neće da gori.
U medjuvremenu moj sin obustavio je paljbu da ne ubije druga Kunštek Antuna koji se je prisiljen revolverima k njemu penjao. Ustaški banditi izabrali su taj moment, ušuljali su se u štalu u prizemlju i kroz otvor kroz koji se baca sijeno štalu zapalili.
Ustaše su za vrijeme dok su palili sijeno pucali plotune, a moj sin Leandar rekao je Kunšteku: "Dodji k meni Tonćek jer će te ove ustaške svinje ubiti." Budući da se on nalazio sklonjen iza zida.
Kada su časovito prestali sa paljbom, a cijela prostorija bila je već u plamenu i dimu, Kunštek im je zavikao da ga puste sići, jer se on nema zašto predati kada su ga prisilili da ide gore i da zapali sijeno. Kunštek se je po ljestvama po kojima se je uspeo, spustio, a moj sin nastavio borbu pucajući po njima. Vatra je zahvatila sve veći omjer, dim ga je gušio, a odijelo je na njemu gorjelo.
On se i nadalje nije htio predati, nego je pucao i dalje na ustaške bandite, nije mi poznato da li je još koga ranio.
Vjerojatno ne brojeći u onoj uzrujanosti koliko je ispucao metaka iz zadnjeg šanžera i vjerojatno misleći da ima još koji metak, na ponovne pozive na predaju zavikao im je: "Ovako se omladinac Komunista predaje!". Na to je stavio pištolj na slepoočnicu, ali isti nije opalio.
Nije se moglo točno ustanoviti da li je omamljen od dima pao, ili se spustio, ali time je došao u ruke bandita koji su ga tukli, vezali za ruke i noge i vukli ga 80-100 metara do ulice neprestanoga tukući.
Nakon što su odvukli mog jedinog sina i dok su vatrogasci gasili požar, neki su agenti ostali još u tvornici, a supruga navedenog Bana Dragutina, Ana Ban, pozvala ih je pokazavši moju drvarnicu, jer da je on tamo nešto sakrivao. Tako su našli neke pištolje i nešto municije, a da li su još što našli, nije mi poznato jer su sve pronadjene stvari odnijeli. [...]
Drugi dan uhapšenja moga sina došao je neki ustaški agent u poslovnicu u velepekarnu upitavši me da li sam ja Karlovac Vilim, potvrdivši mu, pozvao me je iz poslovnice na dvorište, uperio na mene revolver i zapovjedio da dignem ruke u vis. Pomno me je pretražio da li imam oružje te mi izjavio da je on ustaški agent i na molbu moga sina došao je po jedno od dva odijela koja su u ormaru. Ja sam mu na to izručio odijelo i rublje. Molio sam agenta, ako bi mi htjeo kadkada nešto reći što se sa njim zbiva, na što mi je on odgovorio, da se on sada nalazi u zatvoru u Zvonimirovoj ulici. Na moj upit rekao mi je da je lakše ranjen u rame i da ga mogu telefonski nazvati, te da će mi po mogućnosti nešto reći. Moja kćerka Milana nazvala ga je u UNSu. Rekli su joj da ga nema, zatim je došao netko drugi na telefon. Pitao tko je tamo i kada je rekla tko je i o čemu se radi, rekao je isti, da ga pričeka kod Džamije, bivši trg Kulina bana. Ona je čekala oko jednog sata budući da nije nitko došao, otišla je.
Odijelo agent nije predao, jer sam kasnije doznao da ga prigodom usmrćenja na sebi nije imao. Isti mi je na moj upit rekao da se zove Maček. Nekoliko dana nakon toga sreo sam istog agenta u tramvaju. Molio sam ga da mi kaže što je sa mojim sinom, na što mi je on odgovorio da moj sin nije više u Zagrebu, nego da ga je otpremio u Jasenovac satnik Šarić.
Nakon odprilike tri - četiri mjeseca, moja kćerka Milana tražeći Leandra po svim zagrebačkim zatvorima, došla je jednog dana u kaznionu u Savskoj cesti i tamo srela poznatu gospodju Delgalo, rodjakinju već napred navedenog druga moga sina, koja ju je upitala kome nosi hranu. Na odgovor da traži svoga brata Leandra, koji je uhapšen 15. XII. pr. g. i ne može ga nigdje pronaći, ona je odgovorila, da ga uzalud traži, jer da više njega nema, a na upit kako ona to zna, rekla joj je da je iz zatvora izišao neki mladić imenom Joža, koji kod nje stanuje i da je on izjavio da je moj sin ubijen u zatvoru.