Prostor SBOTIČ-a

SBOTIČ je bio mjesto odgajanja ljudi, odgajanja kadrova, a na svoj način, rekla bih, i priprema za Partiiju. Kao što je poznato, u našem Savezu postojala je skupina komunista organiziranih u takozvanu frakciju, odnosno odjeljenje. Preko nje Partija je provodila veliki utjecaj na rad i aktivnost cijelog Saveza. Član te grupe, zapravo KPJ, postala sam nakon dvogodišnjeg rada u sekcijama i na zadacima  koje je SBOTIČ obavljao s ostalim sindikatima URS-a. U Partiju se nije ulazio bez provjere na konkretnim zadacima i odgovarajućem zalaganju u svojoj tvornici, ustanovi ili sindikalnoj organizaciji, u mom slučaju u SBOTIČ-u. 

...

Po ulasku u Partiju došle su i mnoge druge dužnosti. Preuzela sam, na primjer, rukovođenje ženskom sekcijom, ušla u Komitet Stranke radnog naroda, i u neke ženske organizacije. Zapravo, jedan te isti trend, jedna aktivnost na različitim mjestima, ali tada su za mene to bile složene i prilično teške stvari. Moje političko iskustvo nije bilo veliko i te nove dužnosti su me ponekad obeshrabrivale. Radila sam u ženskoj sekciji, ali da njome rukovodim činilo mi se nemoguće, preteško. Govoriti, na primjer, na skupovima, držati neki sastanak i voditi ga, rezimirati raspravu, odlučivati o spornim pitanjima ili onima koje nisam dovoljno poznavala. Sve su to prošle i mnoge druge naše drugarice i drugovi, brusili se u akcijama i poslije u oružanoj borbi, u NOB-u. Tako sam i ja u uvjetima borbe i ratnih napora savladala te stvari: U NOB-u se učilo brže i djelotvornije na konkretnim potrebama i situacijama. 

...

Zadaci ženske sekcije bili su u prvom redu kulturno-politički, prosvjetni. To je vrijeme nastupanja fašizma, pa smo pretresali političku situaciju, akcije SBOTIČ-a, prilike u ženskom pokretu i naš udio u pojedinom zadacima. Održavali smo usmene novine, organizirali zidne novine i priređivali niz kulturnih manifestacija. Svake smo godine slavili Dan Žena - Osmi mart, sudjelovali u proslavama Prvog maja, u programu društvenih večeri podružnice iz drugih sindikalnih saveza. Tu sam upoznala i specifičnosti ženskog pitanja. 

...

Spomenula sam i hapšenja, provalu u SBOTIČ-u negdje u veljači 1941. Imali smo sastanak oko priprema za proslavu 8. marta. Bilo nas je dosta, cijela grupa: Beška Turković, Terka Gojmerac, Nada Heiligstein, tada član Mjesnog komiteta Zagreba. Sjedili smo za stolom s materijalima pred sobom. Stanje je već bilo napeto, rat je već tekao u Evropi. Bilo nam je savjetovano da ne nosimo nikakav ilegalni materijal zbog mogućnosti provokacije. Prostorije podružnice uvijek su vrvile od članova, pa je i te večeri bilo živo: u pokrajnim sobama su diskutirali, radili ili prolazili ljudi. 

U jednom trenu otvaraju se vrata naše sobe, neki ulaze bez najave. Beška Turković, ne dižući oči, reče povišenim glasom: "Molim mir! Mi radimo!" Odgovor nas zateče: "Policija, ostanite gdje ste!" - Odmah nas stanu pretraživati i identificirati. Iako smo mi sbotičevci imali direktivu da ništa ne nosimo što bi bilo kompromitirajuće, oni su ipak nešto našili, što nisam znala. U sobi je bilo odjednom mnogo ljudi koji su sudjelovali u pretresu, te se neopazice povukoh prema zidu. Imala sam neke bilješke, nisam željela da dođu u ruke agentima pa sam ih poderala iza leđa. Jedan od njih mi pristupi i kaže: "Vas poznajem." Vjerojatno je govorio istinu; prije petnaestak dana bila sam u zatvoru. Uvijek sam nešto potpisivala ili manifestirala, tražila pomoć za španjolske internirce, puštanje logoraša i takve stvari.

Nisam se dala smesti, već stojeći dalje uza zid razmotrih situaciju. Dok ovdje agenti razvrstavaju prisutne, u susjednoj sobi već puštaju kroz vrata veliku grupu legitimiranih koji nisu bili sumnjivi. Ja brzo skinem naočale, stavim maramu na glavu i u pogodnom trenutku se priključim onima koji su izlazili i nađem se s njima na ulici. Nisam otišla kući već do sestara Winter, koje su bile naš punkt u to vrijeme i tu sam ostala nekoliko dana čekajući što će se dogoditi. Nije bilo potrage za mnom i tako sam izbjegla maltretiranje policije i ustaške logore kao što su ih prošle Beška, Terka i Mila, a poslije i mnoge druge naše drugarice. 

Marija Šoljan-Bakarić, "SBOTIČ – škola revolucionarnog pokreta“, u: Zbornik SBOTIČJ: Prilozi za povijest sjećanja, ur. Jerko Baković et al. (Zagreb: Republički odbor Sindikata radnika u upravi, pravosuđu i financijskim organizacijama, 1985), 127–130.
 

Podijeli