Punktovi

Mitnica 4 (Jug)

Mitnica je bila štićeni službeni ulaz, odnosno izlaz, iz grada.

Mitnica je bila štićeni službeni ulaz, odnosno izlaz, iz grada. U ranijim povijesnim razdobljima mitnica je služila kao mjesto na kojem se naplaćivao porez ili taksa za prodaju robe na sajmovima ili korištenje konačišta.

U vrijeme ustaškog režima mitnice su postale svojevrsni granični prijelazi za kontrolu prolaza ljudi i roba, budući je na snazi bila zabrana slobodnog kretanja preko granica grada Zagreba. O njihovoj funkciji kratko u svojim sjećanjima piše Lutvo Ahmetović:

Za sve vrijeme okupacije iz grada se nije moglo izaći niti u njega ući bilo kojim saobračajnim sredstvom ili putem bez specijalne propusnice koju su izdavale okupatorske vlasti. Kontrola izlazaka i ulazaka u grad bila je veoma stroga. Ulaziti u grad ili izaći iz njega moglo se jedino preko određenih ulaza-zvanih »gradskim mitnicama«. Svaki drugi prilaz gradu je bio zabranjen i, onaj tko bi to pokušao, postao je odmah sumnjiv i, u pravilu, završio je na saslušanju u policiji.

Lutvo Ahmetović, „Putevi kojima su Zagrepčani iz grada odlazili u narodnooslobodilačku vojsku.“ U: Veze u NOB – ratna sjećanja – 1941-1945, sv. 2, ur. Radomir Petković (Beograd: Vojno-izdavački zavod, 1981), 334-338.

Svjedočanstvo Perice Dozeta o prelasku preko mitnice na Savskom mostu:

Spremio sam se za put i s Milutinom Baltićem krenuo u pravcu Zagreba. Sjećam se da smo na putu, u Pisarovini, vidjeli Stevu Krajačića koji je također putovao u Zagreb i razmijenili s njim nekoliko riječi i mišljenja, ne ulazeći u to na kakvu dužnost on ide, ali smo znali da mu je povjerena jedna od značajnijih funkcija u gradu. Znali smo također da na rad u Zagreb ide i drugarica Lepa Perović. Nju sam ranije sreo u Lapcu, kada je s drugom Kostom Nadom doputovala iz Bosne. JA sam tada bio sekretar Kotarskog komiteta u Donjem Lapcu. Poznavao sam je po viđenju.
Na putu prema Zagrebu s Milutinom sam prešao Kupu noću u malom tijesnom čamčiću. Zatim smo noću po vezama putovali u pravcu Zagreba pješke, zaobilazeći naseljena mjesta a danju smo spavali i odmarali se u nekim selima kod povjerljivih seljaka. Stigli smo u selo Guci, u okolici Velike Gorice, u kojem smo upoznali jednog čovjeka koji nas je prihvatio sa zadatkom da nas ubaci u Zagreb i poveže. Zvao se Štef Šimec. On je bio zadužen za taj takozvani relej i putovao je u Zagreb u svojstvu kurira. Jedne noći doveo nas je do sela Lukavac i smjestio kod gostioničara Merle, našeg simpatizera. On i njegova drugarica bili su vrlo hrabri i uslužni. Kod njih smo boravili osam dana u sjeniku. Budući da nam nije dolazila veza iz Zagreba, preko koje smo trebali dobiti legitimacije i propusnice za ulazak u Zagreb, dogovorili smo se da ja odem sam u Zagreb na jednu rezervnu javku koju sam dobio od druga Ahmetovića, ako mi slučajno zatreba. Javka je bila njegova buduća supruga Zora Cergolj a radila je u „Kristalu“ u Ilici 44. Bila je to staklarska trgovačka radnja.
Ja i Šimec doputovali smo do Savskog mosta u Zagrebu i pred mostom svratili do jedne drugarice Marije, pravo ime Beba Rusman. U njenom stanu napisao sam pismo drugarici Zori Cergolj u kojem sam tražio razgovor s njom po želji druga Lutve. Istog dana je došla sa Štefom Šimecem, koji joj je donio moje pismo. Dogovorili smo se da me uvede u Zagreb i poveže s Mjesnim komitetom, jer je ona tada bila kurir kod tog komiteta. Pod ruku me povela preko Savskog mosta. Nisam imao nikakvih dokumenata, ali nas nitko nije zaustavio ni legitimirao. Dovela me je u Medulićevu ulicu u stan stolarskog radnika Kirete i njegove drugarice Rozike. Tu sam prenoćio dogovorio s drugaricom Zorom da mi pripremi sastanak s drugom Ivanom Mećarom koji je zamjenjivao Lutvu do mog dolaska, a također i s drugom Ivom Marinkovićem, rukovodiocem Povjerenstva CK KPH za grad Zagreb i sjevernu Hrvatsku.
Tako je bilo. Sastao sam se s Mećarom, a zatim i s Marinkovićem. […] Ja sam ga obavijestio da je sa mnom došao do sela Lukavac drug Baltić koji treba da preuzme rad s omladinom i zamoli sam ga da mu hitno pošalju nekoga ili dokumente da bi mogao ući u Zagreb. Rekao sam mu da je naš boravak u tom selu postao opasan, pa da se zbog toga odlučio na rezervnu javku. Drug Marinković mi je objasnio da su veze na tom putu poremećene zbog toga što je drug koji ih je držao otkazao poslušnost Partiji i da će trebati uspostaviti nove veze. Marinković je poduzeo sve što treba, pa je i Baltić stigao u Zagreb, gdje smo se više puta susretali u radu.

Perica Dozet, „Moj dolazak u Zagreb“,U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1984.), 18-19.