Punktovi

Stan Srećka Delhunija - Sastanci Mjesnog komiteta KPH

1941. - 1943.

Srećko Delhuni bio je fotograf, a svoje je stan ustupio na korištenje Mjesnom komitetu KPH. Članovi i članice MK u vrijeme kada je Perica Dozet bio njegov sekretar, u Delhunijevom stanu održao je najviše sastanaka. Mjesni komitet bilo je najviše operativno tijelo NOP-a u Zagrebu i time bilo zaduženo za glavnu koordinaciju otpora ustaškom režimu na području grada.

Pojedine detalje o strukturi i radu Mjesnog komiteta Zagreb donosi Perica Dozet u svojim sjećanjima:

Sastanke MK i Partije imali smo dosta često, uglavnom po potrebi. Najviše smo održali u Ilici 124, u stanu fotografa Srećka Delhunija. Srećko je bio vrlo spretan, konspirativan i hrabar čovjek. Za rad Mjesnog komiteta i pojedinih drugova koji su ilegalno živjeli veliko je značenje imala spremnost građana da stave svoje stanove na raspolaganje, kako za sastanke, tako i za boravak ilegalaca. Mnogi građani su davali svoj stan, iako su znali da ih čeka smrt ili logor ako ih policija otkrije. Takvih stanova trebalo je imati više. Ilegalci su morali vrlo često mijenjati stan da ostanu nezapaženi, a i česte provale onemogućavale su upotrebu stanova koji su provaljeni. Za vrijeme svog boravka u Zagrebu promijenio sam desetak stanova.
Partijska organizacija u Zagrebu bila je raspoređena u i podijeljena u pet rajona. Željeznička organizacija (radionice i službe) smatrala se kao jedan rajon. Rajonski komiteti imali su pod sobom teritorijalne partijske organizacije i organizacije u poduzećima. Ne sjećam se broja organizacija, ali znam da ih je bilo od pet do deset u svakom rajonu. Bile su malog sastava (tri do pet drugova). Paralelno s partijskom organizacijom bila je izgrađena mreža odbora pod raznim nazivima. Određene vrijeme oni su se zvali odbori Narodne pomoći, odbori Narodne fronte, narodnooslobodilački odbori. Odbori su zapravo bili grupe aktivista koji su pojedinačno imali veze s radnicima i građanima i s njima kontaktirali radi pomaganja narodnooslobodilačkog pokreta. Sve i naniže organizacije imale su mogućnost da djeluju u pravcu mobilizacije i otpremanja ljudi koji žele ići u NOB, To je, uostalom, bio i jedan od osnovnih naših zadataka da se iz Zagreba omogući odlazak u partizane svakoj osobi koja to želi. Kada bi, zbog, povremenih blokada na periferije grada, bili poremećeni kanali i veze, mnogi drugovi aktivisti i građani antifašisti odlazili su i samoinicijativno u partizane
Poslije Smrti Marka Linarića, u Mjesni komitet smo kooptirali Vinka Međerala Fabijana, a zatim i Borisa Bakrača Čerkeza. Uskoro je opet došlo do teških gubitaka. To je pogibija Ivana Mećara. Poginuo je zajedno sa Stjepanom Bubanićem Elektirkom (Bio je rukovodilac partijske tehnike). Oni su se 19.3.1943. sukobili s policijom na Medveščaku i u toj borbi obojica poginuli na prostoru između Gregorijančeve ulice i Medveščaka.
Poslije Mećareve pogibije, poginuo je i Ladislav Parfant Umjetnik. On je upao u zasjedu policije u Boškovićevoj 19, u stanu inž. Maričića, u kojem je svojedobno bila naša tehnika. Stan Maričića i njegovu obitelj provalio je poštar Modričin. Parfant je naletio na zasjedu, upotrijebio oružje, razoružao jednog agendta, ali je pri povlačenju iz kuće poginuo na ulici 5.4.1943. Drug Parfant bio je radnik i radio nekad u Tvronici duhana. Bio je vrlo hrabar i kao takav sudjelovao je u akcijama oružanih grupa. U međuvremenu je Janko Zrinšćak otišao u partizane, pa smo u Mijesni komitet kooptirali Slavka Blažinu Belog. Sjećam se da smo krajem lipnja odlučili da koopitramo u Mjesni komitet druga Bogdana Ogrizovića koji je u to vrijeme bio predsjednik NOO-a za grad Zagreb. Međutim, nije uspio prisustvovati ni jednom sastanku MK, jer je neposredno iza toga uhapšen, a kasnije osuđen na smrt i obješen.
U Mjesnom komitetu bili su pretežno radnici, ilegalci. Za kretanje po gradu imali smo odgovarajuće legitimacije izrađene u našoj tehnici (Lukatela). Svi smo bili naoružani pištoljima da se možemo braniti u slučaju pokušaja hapšenja. To se vrlo često i događalo. Neki su u borbi s policijom poginuli, a neki su se uz pomoć oružja uspjeli izvući. Tako je , na primjer, Slavko Blažina pri pokušaju hapšenja u Ljubljanskoj ulici teško ranio jednog agenta, a druge je natjerao u bijeg i uspio pobjeći. To su činili i mnogi drugi ilegalni partijski radnici u Zagrebu.

Perica Dozet, „Moj dolazak u Zagreb“, U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1984.), 18-26.