Punktovi

Pad Agneze Vostrel-Amanović

29. XII. 1943.

Agneza Vostrel-Amanović je bila članica MK SKOJ-a Zagreb. U MK SKOJ-a Zagreb bila je zadužena za rad sa srednjoškolskom omladinom. Povjerenstvo ju je poslalo u Zagreb krajem rujna 1943. godine da pomogne u konsolidaciji rada s omladinom budući da u gradu nije bilo prikladnih kadidata za tu dužnost uslijed hapšenja ili kompromitacije iskusnijih članova. Uhićena je u prosincu 1943. godine, a razmijenjena 31. siječnja 1945. godine.

Moje hapšenje nije došlo kao posljedica neke provale, nego zbog toga što me je prepoznao na ulici u Zagrebu moj školski drug Ivanušić iz Virovitice, ustaški orijentiran. Naime, on je u Zagrebu bio slušalac domobranske oficirske škole, pa me negdje primijetio i javio policiji. Jednog jutra Ruža, ja i Slovenka, supruga podvomika banke kod Šloserovih stuba, kod koje smo tada stanovale, dogovorile smo se da pođemo na Sajmište da nabavimo nešto hrane. Izišla sam iz njenog stana nekoliko minuta prije da sačekam Ružu i nju na tramvajskoj stanici na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice. Dok sam ih čekala, prišla su mi neopazice dva policajca u uniformi i pograbili me, jedan za lijevu, a drugi za desnu ruku. Kada su to vidjeli građani koji su se tu zatekli, počeli su trkom bježati, poučeni iskustvom da u takvim prilikama obično dolazi do pucnjave. Bojala sam se za Ružu i našu stanodavku da će i njih uhapsiti pretpostavljajući da znaju sve o nama.
Vidjela sam ih da se približavaju. Primijetile su što se zbilo, pa su mimo produžile. Shvatila sam da policija za njih ne zna, pa me je to saznanje smirilo. Poveli su me. U Jurišićevoj ulici nikoga nije bilo. Tražila sam da mi objasne razlog mog hapšenja. Na policiji sam izvadila navodno svoju legitimaciju na ime Zlate Felker i govorila im da su me sigurno zabunom uhapsili. Rekli su mi da je legitimacija lažna i da sam ja Agneza Vostrel. Bilo mi je jasno da imaju točne informacije o meni, ali pošto tu nije bio nitko prisutan tko me poznaje ja sam ostala pri svom da sam Zlata Felker. Zatim je došao Ivanušić koji me je poznavao. Nisam se dala smesti. I dalje sam uporno ponavljala svoju prvu izjavu o svom identitetu. Znala sam da im je jasno tko sam i da mi ne vjeruju. Da sam na legitimaciji imala neko drugo ime, Ivanušić ne bi ništa mogao postići. Tada bi mogla uvjeriti policiju da se on vara. Zlata Felker i ja bile smo njegove školske drugarice. Jasno mi je bilo da je moja sudbina zapečaćena, ali sam ja i dalje tvrdila jedno te isto, kao i to da sam u Zagreb došla zbog šverca i nabavke hrane. Naime, tako je bilo dogovoreno da izjavimo policiji ako joj padnemo u ruke. Takva izmišljena priča za policiju je bila prihvatljiva i postojala je mogućnost da se izvučem. Međutim, Ivanušić je bio činilac koji me je u tome spriječio. Tražila sam da me puste u WC kako bih se oslobodila kompromitirajućih materijala (imala sam neke pribilješke) i pištolja, ali u tome nisam uspjela. Stalno su me držali u kancelariji, jer sam ih prilično pokolebala da ja nisam ona osoba za koju me Ivanušić predstavlja. Drugi ili treći dan Ivanušić je doveo još nekoliko Virovitičana koji su me poznavali da bi i oni potvrdili da sam ja Agneza. Bio je to Grčević, Ruža Hajić i još neki — svi ustaški orijentirani. Čim je ta djevojka Hajić ušla, povišenim tonom je rekla: »Pa da, to je Agneza! Sve je to crveno!« Tim svojim riječima dala je do znanja policiji da je čitava moja obitelj partizanska. Tako je policija utvrdila moj identitet. Za predstojeće ispitivanje izmislila sam drugu priču, da sam partizanski kurir i da sam te pribilješke koje su našli kod mene dobila u Zagrebu od jedne naše veze sa zadatkom da ih odnesem na slobodni teritorij. Našla sam se pred dilemom, kako policiji objasniti kratice JURE i JOFO i što reći o tim omladincima koji nisu naši (nisu skojevci), a u izvjesnoj mjeri, kao antifašisti, i jesu. Na jednom saslušanju vidjela sam nekoliko tih omladinaca, koji su zbog svoje djelatnosti bili uhapšeni. Dobro su se snalazili pred policijom. Pravili su se jako bezazleni. Zapravo oni su svojom glumom i vještim upadicama ismijavali policajce i policijskog referenta, a da to oni nisu ni shvaćali. Nešto kasnije, kad su me sami pitali da im objasnim te kratice, lagala sam da se odnose na omladince proustaški nastrojene i da su oni protivnici partizana, a da takve podatke skupljaju određeni organi Narodnooslobodilačke vojske. Mislim da je takva moja tvrdnja pomogla tim omladincima, jer ih kao uhapšenike na policiji nisu maltretirali i pustili su ih na slobodu. Sto je kasnije bilo s tim omladincima ne znam. Svoju izjavu sam kasnije nekoliko puta ponavljala na saslušanjima. Tako reći nijednu rečenicu nisam mijenjala. Kontradiktornosti nije bilo, pa tako isljednicima nisam pružila mogućnost da mi postavljaju razna pitanja, jer bih se u odgovorima na njih prije ili kasnije zapetljala.
Za lakše snalaženje u zatvoru mnogo su mi pomogli savjeti Pavla Gregorića. On je, naime 1941. godine često svraćao u našu kuću, pa je detaljno pričao o hapšenjima, zatvoru i metodi rada policije. Mislim da je to bila vrlo dobra
Gregorićeva metoda, jer je nas revolucionare psihički već unaprijed pripremao ako se nađemo u takvoj situaciji. Pred polazak u Zagreb upute mi je, za svaki slučaj, dao i Milutin Baltić, koje su mi veoma koristile. Na primjer, kada pendrecima
i žilama tuku po rukama da ih treba što bolje i čvršće ispružiti. Time se čovjek psihički mobilizira, pa ne osjeća da je udarac jak. Zatim da prije saslušanja izmislim priču koja mi najbolje konvenira i da je uvijek ponavljam pošto ću time sebi olakšati položaj. Tako sam postupila i to mi je zaista pomoglo.
U mojim pribilješkama kod kratica JURE i JOFO agenti su našli datum — 21. prosinca 1943. Kazala sam im da je to dan mog dolaska u Zagreb. Tako sam samo osam dana trebala braniti svoj boravak u gradu (uhapšena sam, već sam naglasila, 29. XII 1943). To mi je bila olakšavajuća okolnost. Na pitanje gdje sam se hranila, odgovorila sam: »U mljekarama.« Sama sam im rekla da su mi još na slobodnome teritoriju rekli da ću određenoga druga sresti u određeno vrijeme kod sadašnjeg »Mosora« (ne sjećam se više koji sam im sat kazala) i da će on imati u desnom džepu kaputa novine. Zatim da mu pristupim i da izustim lozinku na koju će mi on odgovoriti što će biti dokaz da je on taj drug koji mi treba dati neke podatke (ne sjećam se koju sam lozinku izmislila). Naglasila sam da sam se sastala s tim drugom i da mi je on dao podatke koje su našli kod mene. Drugi sastanak s njim, izjavila sam, trebala sam imati u Mihanovićevoj ulici, ali da zbog hapšenja nisam mogla otići. Agenti su me vodili u tu ulicu nadajući se da će se taj navodni drug pojaviti u dogovoreni sat slijedećih dana i zahtijevali od mene da im ga pokažem. Rekla sam im da ga nema, budući da kod nas važi pravilo da se više ne dolazi na dogovoreno mjesto, ako određenoga dana i sata taj nije došao na vezu. Bili su bijesni zbog toga što ga nisu uhvatili. »Objasnila« sam im da me taj drug vodio na noćenje kod nekih obitelji po periferiji kada bi pao mrak, da nikoga nisam sretala u tim stanovima zbog konspiracije, a da sam ujutro dok još nije ni svanulo izlazila iz njih, pa da se ulica i kuća ne sjećam. Vodili su me po raznim ulicama ne bih li se sjetila, ali sam ja na njih ostavljala dojam da se stvarno ne sjećam.
Mislim da sam sa svojom izmišljenom pričom uvjerljivo djelovala na njih i stalno je na saslušavanjima ponavaljala.
Moja »iskrenost« mi je pomogla što sam relativno malo dobila batina.

Moja majka je u proljeće 1944. godine u Virovitici doznala da sam uhapšena. O tome ju je informirao advokat Badovinac, koji je bio ustaški orijentiran. Kada je Virovitica bila oslobođena, majka Marije Kovačević Pucike došla je k mojoj majci i ubjeđivala je da njena kćerka nije kriva zbog mog hapšenja, da me ona nije prijavila policiji. Naime, ja sam Mariju Kovačević jednom srela pred bankom kod Sloserovih stuba. Javila mi se ali sam joj ja hladnokrvno odvratila da se zabunila, jer da ja nisam ona za koju me ona smatra. Ona je otišla zbunjena.

Uskoro su me iz zatvora na Savskoj cesti ponovo doveli u Đorđićevu ulicu na saslušavanja. Pitali su me o razlogu mog ulaska u banku o čemu je već bilo riječi. U kancelariji su me sjeli tako da sam licem bila okrenuta prema ključanici. Naime, to je bila jedna od policijskih metoda da me netko prepozna kroz ključanicu kada nisu htjeli da me s tom osobom suoče. To je vjerojatno bio ili provokator ili netko od Virovitičana. Opet sam ponavljala svoju staru priču. Međutim, imali su sakupljene konkretne dokaze o mom radu u Virovitici. Budući da nisam ništa priznavala tukli su me mnogo, mnogo više nego na saslušavanjima neposredno poslije mog hapšenja. Neko sam vrijeme bila zatvorena u samici. Odlučili su da me predaju prijekom sudu. Kad sam se vratila u zatvor na Savsku cestu, stražar mi je greškom dao dopisnicu kojom se već određenim riječima moglo javiti kući. Majci se nisam javila da je ne kompromitiram, a i pretpostavljala sam da još poštu ne bi ni uručili. Dopisnicu sam uputila tetki Ani Pleše u Kupinec. Ona je doputovala u Zagreb i angažirala preko svoje znanice Puljko nekog advokata koji joj je isposlovao razgovor sa mnom. Razumljivo je, da se za mene nije ništa moglo uraditi. Jedino je mogla tražiti moje mišljenje o tome da li ću na prijeki sud ili u logor. Budući da je prijeki sud donosio samo smrtne presude rekla sam joj da više volim ići u logor, iako je i on pružao male šanse da se ostane u životu. Četrnaest dana kasnije upućena sam u logor u Staru Gradišku na izdržavanje kazne od tri godine. Pred polazak sam se u zatvoru ,u Savskoj cesti srela s našim drugaricama koje su išle na zamjenu. Sjećam se da je među njima bila Vinterhalterova, Berta Petričić i nekoliko drugarica iz Kučana kod Varaždina. Uputile su me kako se trebam držati u logoru da bih izbjegla maltretiranja. Poslušala
sam ih, i to mi je pomoglo.

Agneza Vostrel-Amanović, "Djelatnost MK SKOJ-a potkraj 1943. i početkom 1944. godine", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 266–269.