Punktovi

Emitiran poziv na oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika

VII. 1941.

Iz stana braće Engl preko ilegalne radiostanice u ljeto 1941. emitiran je proglas Centralnog komiteta KPJ kojim se narodi Jugoslavije pozivaju na oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Ilegalna radio-stanica, na čijim je valovima u ljeto 1941. godine prvi put emitiran proglas Centralnog komiteta KPJ kojim se narodi Jugoslavije pozivaju na borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, bila je sastavni dio tehnike CK KP Hrvatske. Ona se nalazila usred Zagreba, u Tuškanovoj ulici broj 15, u stanu braće Engl.
Na pripremama za izradu radio-stanice sudjelovali su drugovi Rade Končar, Pavle Pap i braća Engl. Kad je radio-stanica bila dovršena i složena u dva oveća sanduka, postavili smo je u kupaonicu stana braće Engl u Tuškanovoj ulici.
Prije emitiranja prvih vijesti, sastajali smo se Rade Končar, Pavle Pap, jedan od braće Engl i ja da izvršimo posljednje pokuse i pripreme. Drugovi su sjedili u sobi kraj radio-aparata i slušali ono što sam ja u kupaonici pred mikrofonom čitao iz nekih starih novina. Kad smo dovršili tehničke i spikerske pokuse, to je trajalo nekoliko dana, Pavle Pap mi je donio proglas za ustanak, pisan rukom. Proglas se završavao riječima: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!«, a potpisan je bio Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.
Ovaj smo proglas zatim umnožili u našoj ilegalnoj štampariji u stanu Ilije Pavešića u Klaićevoj ulici broj 17 i podijelili ga svim našim organizacijama, išli smo čak tako daleko da smo ga stavljali u tri koverte, pa su ih neki drugovi na ulicama dijelili njemačkim vojnicima kao »uspomenu« iz Zagreba. Dok bi Nijemci otvorili sve tri koverte, oni koji su dijelili proglas imali su vremena da izmaknu.
Prije nego što smo odlučili da pročitamo proglas preko radio-stanice, obavijestili smo o tome okružne partijske komitete.
Jedno veče, nekoliko dana poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez, ostao sam sam u stanu braće Engl, jer smo se dogovorili da drugovi slušaju emisiju u gradu. To smo učinili iz opreza, kako bi u slučaju provale samo jedan pao u ruke ustaša. Kad su drugovi izišli, pogasio sam svjetlo u stanu, ključanicu začepio papirom, a prozorčić prekrio dekom, tako da se iz kupaonice ne vidi svjetlo. U kupaonici je bilo upaljeno samo jedno malo svjetlo pored teksta, tako da sam mogao dobro čitati.
U određeno vrijeme počeo sam čitanje. Najava je glasila: »Ovdje radio-stanica Komunističke partije Hrvatske.« Dok sam čitao, imao sam neko čudno osjećanje. Ne bih mogao reći da je to strah, jer sam se dobro pripremio. Bilo je to nešto drugo, osjećanje da vršim jedan krupni zadatak, kakav dotada nisam imao. Bilo bi možda prijatnije da je još netko od drugova bio uz mene. Kad sam pročitao proglas, a to je trajalo 8—10 minuta, sjećam se da sam naročito naglasio: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!« i potpis: »Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.« Završio sam riječima: »Slušajte nas sutra u isto vrijeme na toj istoj dužini.«
Poslije toga sam pogasio svjetla, radio-stanicu spremio u kovčege, stavio na sigurno mjesto i izišao. Pošao sam prema centru grada i kod bivše garaže »Splendid«, u današnjoj Ulici socijalističke revolucije, susreo druga Papa. Zagrlio me i rekao:
— Kolosalno je uspjelo!
Sutradan sam u isto vrijeme ponovno pročitao proglas. Tako se to ponavljalo dan za danom gotovo čitavu sedmicu. Za kratko vrijeme dobili smo obavijest iz Karlovca, Varaždina i Siska, da su nas čuli. O tome se mnogo pričalo i u građanstvu. Kasnije su nam javili da su radio-stanicu slušali i u Slavonskom Brodu, a i mi smo pretpostavljali da nas pod povoljnim atmosferskim prilikama mogu čuti sve do Broda.
Naravno da su radio-stanicu čuli i ustaše i Gestapo i da su se odmah dali na traganje. S detektorima su počeli ispitivati čitavo područje Zagreba. Njihov se krug stalno sužavao. Nakon nekoliko dana već su se približili današnjem Trgu Republike, a zatim Zrinjevcu, dok konačno nisu odredili pravac prema radio-stanici. Dogovorili smo se kako da radio-stanicu prebacimo na drugo mjesto. Spakovali smo je u dva kovčega i prenijeli je krojačkom radniku Lovri Horvatu u podrumski stan u Plemićevoj ulici. Pošto radio-stanica nekoliko dana nije radila, ustaše i Gestapo prestali su dalje traganje.
Nekoliko omladinaca, medu njima Martin Mojmir i Leo Rukavina, koji je ubijen još 1941. godine, prenijeli su kasnije radio-stanicu u Jarun u neku trgovinu koja je služila za ilegalan rad. Tamo je ova radio-stanica najzad pala u ruke neprijatelju. Omladinci su se upravo pripremali da pronađu drugo mjesto, s koga će emitirati vijesti preko radio-stanice, a u podrumu ove trgovine vršili su pokuse. Međutim, jednog od njih pratila je policija, kad je ulazio u kuću. Policajci su ušli u zgradu i tu ga uhvatili, a u podrumu su pronašli radio-stanicu. Leo Rukavina je uspio pobjeći na druga vrata.
Iako je docnije pala u ruke policiji, radio-stanica Komunističke partije Hrvatske odigrala je značajnu ulogu. Emitirajući proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije s pozivom na ustanak, i to u danima kada su Nijemci i ustaše mislili da su nepobjedivi, stvaralo je u čovjeku oduševljenje i osjećanje ponosa.

Stipe Ugarković, "Ilegalna radio-stanica koja je prva emitirala poziv na ustanak", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 218-219.

Josipa Engla upoznao sam 1940. godine u poduzeću »Tungsram«. To se poduzeće nalazilo u Martićevoj ulici br. 14. Bavilo se prodajom na veliko (radio-aparati, radio-cijevi, žarulje i drugo). Ja sam radio na garancijskim popravcima radio-aparata. To je moje namještenje, u stvari, bilo zamjenjivanje bolesnog Engla.
Kad se Engl vratio s bolovanja, kojom sam ga prilikom upoznao, ostao sam bez posla kao suvišan. Nakon izvjesnog vremena, opet sam uskočio na mjesto Engla. Povratkom s bolovanja predložio mi je da osnujemo svoju radionicu.
Naš dogovor je vidljiv iz Englova dopisa koji mi je uputio 28. kolovoza 1940. On glasi:
»Pozivom na naš usmeni dogovor uglavili smo danas sljedeće: Složili smo se u tome da ćemo započeti obrtnu radionicu pod imenom »RADIOFONIJA«, koja će početi s radom 1. rujna 1940.
Pošto Vi nemata prava, tj. majstorski ispit da bi dobili obrtnicu za radio-mehaničku radionicu, to će obrtnica glasiti na ime Josip Engl iz Zagreba, a čim steknete potrebno osposobljenje, glasit će obrtnica i na Vaše ime, tj. Josip Engl i Dragutin Blažina. Budući da ste vi unijeli u posao Vaš alat i instrumente, te materijalnu vrijednost od din. 10 000, to će omjer udjela biti za Vas 67%, a za mene 33%. U ovom omjeru imade se i čisti dobitak i mjesečno podijeliti.
Na račun zarade primate mjesečno plaću od din. 1 200, koji Vam se novac uračunava kod konačnog mjesečnog obračuna.
Za slučaj razvrgnuća našeg obrtničkog odnosa imadete pravo na Vaš alat i instrumente, dok će se materijal podijeliti između mene i Vas prema omjeru udjela, tj. Vi bi dobili 67%, a ja 33%.
Meni pristoji pravo da povisim svoj udjel na 50%, ako ću biti u stanju da sve svoje vrijeme posvetim našoj zajedničkoj radionici.
Vi se obavezujete da ćete naš zajednički posao savjesno voditi i uopće brinuti se za napredak posla, a i po mogućnosti i u slobodnom vremenu aktivno sudjelovati, dok ću savjetima i iskustvom doprinijeti svoj udio zajedničkoj stvari.
S poštovanjem
Josip Engl«

Sadržaj dopisa bio je takav da nije trebalo praviti nikakav ugovor, već smo ga dali na potpis svjedocima. Potpisali su ga: moj pokojni otac i Mirko Knežević, španjolski dobrovoljac, koji se borio na strani španjolske republikanske vlade, prijatelj obitelji Engl.
Lokal nismo uzimali, nego smo u jednoj sobi Englove dvosobne garsonijere počeli raditi. Postavili smo i ploču na kojoj je bilo napisano: RADIOFONIJA, specijalna radiona za popravak i proizvodnju svih vrsta radio-aparata, dipl. tehn. J. Engl, Zagreb, Tuškanova ul. 15.
Posla je bilo mnogo. Radili su sa mnom Englov brat Stjepan, zvani Maks, dva šegrta (ondašnji termin za učenike u privredi) Ivo Burja i Vlado Švec.
Osim mušterija, dolazio je i jedan čovjek. Nije mi bilo poznato zbog čega je dolazio. U rujnu 1940. godine Josip Engl mi je povjerio da se radi o jednoj konspirativnoj narudžbi. Upitao me je da li sam voljan da je prihvatim, s obzirom na prezauzetost u poslu. Josip mi se obratio zbog činjenice što je znao da sam progresivno orijentiran i što sam ispoljavao svoje antifašističko raspoloženje. Naime, takav je bio i on. Bili smo politički istomišljenici. Pridržavajući se principa konspirativnosti, on mi nikada nije govorio o svojim kontaktima s progresivnim ljudima i komunistima.
U to vrijeme je bio vrlo aktualan posao postavljanje radio-antena (izrađivale su se od bambusova štapa oko kojeg je bila namotana bakrena žica; veličina bambusa bila je oko 4 m). Naime, ljudi su htjeli slušali London, Moskvu i ostale antifašističke stanice, jer su fašističke zemlje Njemačka i Italija predstavljale veliku opasnost i za našu zemlju. [...]
Antene je, dakle, postavljao Josipov brat Stjepan sa šegrtima. Ja sam uz popravljanje radio-aparata obavljao vrlo važan posao, tj. prerađivao sam stare radio-aparate ugrađivanjem kratkovalnog područja, jer su sve radio-stanice političko-propagandnog karaktera radile na kratkim valovima, a među njima je bila i radiostanica Komunističke partije Njemačke. Ona je radila na valu 29,8 m s parolom — »Usprkos Gestapou«.
Dakle, u dogovoru s Josipom Englom preuzeo sam tu konspirativnu narudžbu. Zapravo, radilo se o izradi kratkovalnog odašiljača. Tog neznanca Josip je oslovljavao imenom Šilja (nakon oslobođenja sam doznao da je to bio pseudonim Pavla Papa, člana CK KPJ). Josip mi je rekao da je taj odašiljač potreban Komunističkoj partiji i da ne računam na normalan honorar nego, eventualno, na novčanu nagradu. Razumljivo je da sam kategorički odbio bilo kakvu novčanu nagradu, budući da se taj posao odnosio za potrebe Partije.
Zahvaljajući činjenici da je Josip i dalje ostao »Tungsramov« namještenik, pronašao je način da nabavi cijevi za odašiljače. Ističem taj termin — cijevi, jer se naziv elektronka u to vrijeme nije upotrebljavao. Odlučili smo se za najjače cijevi koje su se nalazile u skladištu, a to su bile OS 12/750 iz kojih se moglo izvući do 100 W antenske snage upotrebom nekoliko takvih elektronki. Međutim, iskrsle su i poteškoće, pošto nismo imali iskustva u gradnji odašiljača. Josip Engl je bio, doduše, diplomirani tehničar elektro-smjera; i on je bio u radio-tehnici samouk. Ja sam, završivši gimnaziju studirao tehniku, otišao, pro forma, u šegrte da steknem papire, a raditi sam znao, jer sam dugo godina bio radio-amater. Mene je zapala obaveza da upoznam odašiljače čitanjem stručnih časopisa i stručnih biltena koje je izdavao »Tungsram« opisujući svoje proizvode. Dogovorili smo se da šegrtima kažemo da izrađujemo jedan medicinski aparat, a u slučaju bilo kakve gužve da izjavimo da je to narudžba za rukovodstvo Hrvatske seljačke stranke.
Radio-odašiljač u početnoj fazi gradnje ne razlikuje se od radio-pojačala i mnogih drugih visokofrekventnih uređaja: po dijelovima nikako, a po obliku eventualno.
Kad je došlo do ugradnje zavojnica (špula), radio sam samo noću, da šegrti ne vide. Tada mi je u pomoć pritekao radio-tehničar s vojnog aerodroma Ivo Cotman. On mi je donio valomjer da mogu uštimati odašiljač na valnu dužinu od 29 m, da budemo blizu ostalih antifašističkih odašiljača.
Radio-stanicu sam izrađivao od rujna 1940. do veljače 1941. godine. Upravo kad sam je završio, dobio sam poziv za vojnu vježbu, budući da sam bio rezervni oficir bivše jugoslavenske vojske u činu potporučnika. Otada sam izgubio vezu s radionicom.
U ožujku 1941. godine pokret narodnih masa zahvatio je čitavu Jugoslaviju. Partija je bila organizator pokreta masa. Bila je svjesna činjenice da nova Simovićeva vlada dovedena pučem od 27. ožujka (kad je zbačena izdajnička vlada Cvetković — Maček) ne može stvoriti potrebne unutrašnje i vanjske uvjete za demokratski razvitak zemlje i njezinu što bolju pripremu za otpor fašističkoj agresiji.
Budući da je u Jugoslaviji zbačena vlada koja je potpisivanjem pristupila Trojnom paktu, Hitler je donio odluku da je uništi kao državu. Jugoslavija je poražena u ratu od 6. do 17. travnja.
U radionicu u Zagreb vratio sam se 12. travnja 1941. iz Koprivnice, kad se napadom fašističkih armija na našu zemlju raspala jedinica u kojoj sam bio (Drugi bataljon Pedesettrećeg pješadijskog puka). Nijemci su već bili u Zagrebu. Odašiljača više nisam zatekao u radionici. Vjerovao sam da je u rukama Partije. Prema saznanjima kasnije, poslije rata, ona je vjerojatno bila neko vrijeme u drugom stanu braće Engl, u kojemu je živjela njihova majka, u istoj zgradi. Engla o tome nisam pitao niti mi je on, iz konspirativnih razloga, bilo što o tome rekao. Bio sam iznenađen što sam u radionici zatekao nove ljude. Međutim, neke od njih sam poznavao. Ta okolnost me je uznemirila s obzirom na novonastalu situaciju kad je Židovima zaprijetila neposredna opasnost. Naime, Englovi su bili Židovi. Ubrzo su Židovi po nalogu vlasti NDH obavezno morali nostiti na grudima žutu Davidovu zvijezdu.
Dogovorom s Josipom Englom preuzeo sam, pro forma, njegovu radionicu 16. travnja 1941. i vodio je na svoje ime. Prijavio sam to Prijavnom uredu redarstvenog ravnateljstva. Englovi su imali još jedan stan u istoj kući u prizemlju (Tuškanova ul. 15)[.]
Osmog srpnja 1941. godine izvršena je racija na Židove u Tuškanovoj ulici, pa su tom prilikom uhapšeni braća Engl (Josip i Stjepan) sa svojom majkom. Svi su bili odvedeni u današnji Studentski centar. Njihovu majku (nepokretnu u kolicima) doveli su natrag u njezin stan. Naknadno sam saznao da su ustaše likvidirale braću Engl u jednom od svojih logora. Ja sam brinuo o njihovoj majci sve do njezine smrti 1944. godine. Prilikom racije dio garsonijere u kojoj je bila radionica (a imala je poseban ulaz) je zapečaćen. Budući da sam dokazao da sam ja dvotrećinski vlasnik, ona mi je otvorena s tim da odatle iselim. U te prostorije je odmah uselio Ustaški tabor. Odmah sam se preselio u ondašnju Zvonimirovu ulicu br. 38 (danas ulica Socijalističke revolucije 48)[.]

Dragutin Blažina, "Izradio sam radio-stanicu za Partiju", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 224-227.