Punktovi

Štrajk u Siemensu

Veliki štrajk u tvornici Siemens pod vodstvom revolucionara Rade Končara, kojem su se odazvali svi radnici

9. VII. 1938. - 21. VIII. 1938.

Rade Končar s radnicima tijekom štrajka 1938.

Rade Končar rođen je 1911. godine u Končarevom Kraju, Plitvička jezera. Strojobravarski zanat izučio je u Beogradu i Leskovcu, nakon čega se zaposlio u Beogradu. Tamo je 1934. godine postao član KPJ. Godine 1936. uhićen je zbog komunističkih aktivnosti i osuđen na godinu dana zatvorske kazne u Srijemskoj Mitrovici. Nakon odsluženja kazne odlazi u Zagreb, gdje se zaposlio u Siemensu u ožujku 1936. godine. Otprilike u to vrijeme, postrojenje je iz radionice preraslo u tvornicu, koja je započela proizvodnju vlastitih elektro-motora. Odmah je počeo raditi na formiranju sindikalne organizacije i ćelije KPJ u tvornici. U ovome je imao značajnu podršku i pomoć mladog radnika Jože Vlahovića. Zahvaljujući tome, Vlahović je na Končarevu preporuku ubrzo bio primljen u članstvo KPJ. Bio je organizator velikog štrajka u Siemensu sredinom 1938., nakon kojeg je radnicima osigurano regulirano osmosatno radno vrijeme i povišica plaće. Paralelno s time napreduje u hijerarhiji KPJ/KPH, te je 1938. postao član Mjesnog komiteta u Zagrebu, a od 1940. je generalni sekretar KPH. Krajem 1940. postaje član Politbiroa CK KPJ. Nakon osovinske okupacije Jugoslavije 1941. sudjeluje u organiziranju oružanog ustanka u Lici. Talijanski fašisti su ga uhitili krajem 1941. i strijeljali u Šibeniku 22. svibnja 1942. godine. Josip Broz Tito donio je odluku o njegovom proglašenju za narodnog heroja Jugoslavije u kolovozu 1942. godine.

Proljeće i ljeto 1938. godine bili su teško razdoblje za jugoslaviju u svijet. U Europi se već osjetila ratna atmosfera posebice zbog građanskog rata u Španjolskoj. U Munchenu su srušene sve iluzije. U Jugoslaviji je 1930. prosječna radnička nadnica iznosila je 27,76 dinara, a 1937. godine iznosila je samo 21,74 dinara. Radnici u Hrvatskoj godinama su uslijed smanjenja nadnica gubili dnevno 1,220.000 dinara. Statistički podaciza lipanj 1938. pokazuju da je toga mjeseca bilo prijavljeno 760.071 radnika i namještenika. Prosječna osigurana nadnica iznosila je u istom mjesecu 23,56 a ukupno osigurana zarada iznosila je 447,73 milijuna dinara. Jugoslavija je tada izbila u red najskupljih zemalja Europe. Životni minimum za samca po najslužbenijim statistikama iznosio je 45 dinara, a 68.000 radnika nisu imali ni 8 dinara nadnice, njih 227.000 imali su nadnice niže od 24, a 161.000 niže od 34 dinara. Samo je svakom drugom radniku bio osiguran životni minimum. Sindikati Ujedinjenog radničkog saveza Jugoslavije su u Zagrebu 1937. do kraja 1938.,organizirali i sproveli ukupno 18 štrajkova i 43 tarifne akcije u kojima je obnovljeno 49 kolektivnih ugovora i sudjelovalo 16,106 radnika. Od 1938. do 1939. organizirano je 12 štrajkova i 42 tarifne akcije u kojima je obnovljeno 39 kolektivnih ugovora i sklopljeno 11 novih, a sudjelovalo 9,317 radnika. Jedan od njih je bio i štrajk u tvornici Jugoslavensko Siemens d.d. 1938. godine. Rade Končar organizirao je radnički štrajk u kojem su sudjelovali svi Siemensovi radnici, a u sklopu kojih su se uspjeli izboriti za kolektivni ugovor na osmosatno radno vrijeme i povišicu zarade.

Čim je uprava Siemensa saznala za najavljeni štrajk, direktor tvornice inž. Wiler, odmah je obavijestio predstavnike dioničara. Iz Berlina su doputovali nasljednici Waltera von Siemensa. U Bogovićevoj 1 okupila se dioničarska elita. Sastanak je sazvan zbog Končara. Po njega su — što se ni jednom radniku tvornice nije dogodilo, nikad prije i nikad poslije — poslali osobni automobil. U direkciji »Siemensa« umjesto razgovora o štrajku, ponudili su Končaru specijalizaciju u »Siemensovoj« tvornici u Njemačkoj nakon čega bi mu u Zagrebu povjerili upravu jednog pogona ili drugi zajednički posao. Wiler je ubrzo shvatio da Končar nema osobnih interesa. Odbio ih je i u tvornicu se vratio tramvajem.

Toga poslijepodneva, 13. lipnja, u prostorijama Radničke sportske zajednice, gdje je predsjednik bio zubarski tehničar, komunist Milan Milovanović a tajnik Brane Resimić Kajla, sastavljen je memorandum direkciji „Siemensa“ da reguliraju osmosatno radno vrijeme i daju povišicu plaća svim radnicima. Kasnije uvečer, tekst je pročitan svim „Siemensovim“ radnicima, članovima Saveza metalskih radnika Jugoslavije, u gostionici Josipa Nerala na Ljubljanici, iza tramvajske remize. Svi uvjeti koje je Rade izdiktirao su prihvaćeni. Rok za ispunjenje uvjeta u memorandumu bio je 9. srpnja. Na dan roka inženjer Dolenec prenio je vijest Končaru da su zahtjevi odbijeni. Končar je od Dolenca je otišao do sirene i uključio je kao znak za obustavu rada.

Cirila Boštijančič se sjeća:

„Odmah smo smireno, jedan po jedan počeli izlaziti iz svojih odjeljenja. Okupili smo se na Kanalu. Odnekud se stvorila i harmonika. A naš Trubadur Marinić povede pjesmu:

Radnici sela i grada,

ustajte složno svi!

Buržujska vlada nek pada,

nek dižu se sovjeti. . .

Tek što su radnici krenuli iz hala na Kanal, upravitelj tvornice je telefonski obavijestio zagrebačko sresko načelstvo da se „dogodilo ono što je očekivano“. Istog dana je sreski načelnik poslao pismeni izvještaj banskoj upravi (njezinom upravnom odjeljenju II/2) ≫da je dana dne 9. jula 1938. u 7 sati izbio štrajk u radionicama Siemensa, Jugoslavensko d. d. elektro-industrija . . . sveukupnog radništva bez obzira na struku. Ukupni broj radnika jest 102 . . .≪ Zagrebačkom sreskom načelniku Kraljevska banska uprava Savske banovine nije, mada je to učinila 2. rujna 1938., imala razloga prigovoriti da ≫u svojim izvještajima o danom štrajkovnom pokretu ne izvještavaju o svim onim činjenicama koje su neophodne za stvarnu i objektivnu ocenu samoga štrajka, a napose o jačini, prirodi i pravim motivima štrajkovne akcije≪, jer je zagrebački sreski načelnik naveo i broj štrajkaša i da ≫razlog štrajka jeste ekonomske prirode, tj. radi postignuća povišenja nadnice≪ i da ≫pregovore između poslodavaca i radnika vodi za sada stručna organizacija radnika: Savez metalskih radnika, podružnica Zagreb≪ i da ≫u Kustošiji oko radionica navedenog poduzeća vlada potpuni mir i red≪, a uza sve to je, za svaki slučaj, o štrajku bila obaviještena i Kr. banska uprava, Odjeljak za državnu zaštitu.

Štrajk je trajao 44 dana: 23 dana u srpnju i 21 dan u kolovozu. Tjedan dana prije nego što je štrajk završen, u trenutku najdinamičnijih pregovora, Končar je otišao u vojsku. Minule su tri godine gubitka časnih građanskih prava nakon služenja kazne u Srijemskoj Mitrovici i Končar se po treći put trebao javiti zapovjedništvu svojeg topničkog puka u Sarajevu.

Cirila Boštijančič se sjeća da je otišao 14. kolovoza:

„Na dan odlaska u vojsku govorio je radnicima tvornice „Kontakt“. Za vrijeme njegova govora policajci na konjima su patrolirali uokolo. Agenti su zapisivali Radine riječi. Bojali su se da se sve to ne pretvori u političke demonstracije i da radnici ne izađu na ulice... Rade je tih dana istupao i pred radnicima „Elina“ u Vrbančevoj ulici, u ,Norissu‘ u Ulici kraljice Marije, pa u ,Paspi‘. I svugdje su ga poslušali i počinjali štrajk, samo nisu u ,Paspi‘: još neorganizirani, bojali su se posljedica . . . Da je Rade do kraja našeg štrajka vodio pregovore, uspjeli bismo sto posto. To je kao sunce sigurno, jer Rade nikad nije popuštao. A bez njega, eto, nije išlo kako smo htjeli. Popustili smo malo mi, malo kapitalisti i — nekako smo se nagodili.“

Izvori:

Očak, Ivan, Jovo Popović. Končar sekretar Partije. Zagreb: Alfa, 1976. (202.-228.)