Punktovi

Mučenja Ivice Gretića, Blaža Mesarića, Mire Paut i Josipa Matišiča 1941. godine u UNS-u

10. IV. 1941. - XII. 1941.
Participacija Zvonimirove u krugu terora (HR HDA, f. 1549 ZIG NDH, kutija 164, košulja III-24, 1591)

Svjedočanstva preživjelih o tretmanu u Sjedištu Ustaške nadzorne službe 1941. godine, obavještajne, kontraobavještajne i političke policije NDH; jedno od ključnih mjesta u topografiji ustaškog terora.

Konačnu organizacijsku formu i međusobnu čvršću povezanost ustaška redarstva dobila su osnivanjem Ustaške nadzorne službe (UNS-a) kao “vrhovne vojno-civilne vlasti u okviru ustaške vojnice i glavni organ specijalne policije ustaškog režima” (16. kolovoza 1941).

Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u (Zagreb: Globus), 1980, 78.


UNS je po metodama, teroru i žrtvama postao pojam nasilja i strahovlade. Njegova djelatnost izazvala je reakciju čak i u dijelu ustaških vrhova. Zbog toga, a i nekih drugih razloga u koje ovdje nećemo ulaziti (sukob Pavelić-Eugen Kvaternik, kombinacije ustaša sa HSS, itd.) na početku 1943. donesena je odluka o rasformiranju UNS-a. Odluka je bila formalna, jer je cjelokupni aparat UNS sa svim ovlaštenjima ostao uglavnom nedirnut i nastavio djelovati. Tako su [...] uredi I [Ustaško/Zaštitno redarstvo], II [obavještajni, posebno za zavrbovane provokatore i konfidente] i III [za logore; Babić – Luburić] bili uključeni u Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost [GRAVSIGUR], zajedno s osobljem, inventarom i kartotekama, a Ured IV [sigurnosna služba] ušao je u sastav zapovjedništava poglavnikovih tjelesnih zdrugova. [...] [J]ačanjem i širenjem oslobodilačkog rata i revolucije u god. 1943. i dalje, mjere masovnih represalija i terora bile su još pojačane[.]

Leopold Kobsa, "O organizaciji ustaškog aparata vlasti za provođenje terora u tzv. NDH", u: Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji: materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 29. i 30. lipnja 1970. u povodu 25. godišnjice oslobođenja grada Zagreba, ur. Leopold Kobsa i dr. (Zagreb: IHRPH, 1971), 250.


Bio sam uhapšen 14. studenog 1941. godine i imao sam prilike da i na sebi i na primjeru mnogih drugova osjetim sve strahote ustaške policije. Ustaška nadzorna služba bila je smještena u velikoj stambenoj zgradi u Zvonimirovoj ulici broj 2 u Zagrebu. Glavni njeni šefovi bili su Štitić, Tomić, Grladinović, Knez i Ivanagić. Bili su to krvavi zlikovci. Oni su za iznuđivanje priznanja poznavali samo jednu metodu — batinanje i druge zvjerske načine mučenja. Stoga je ta kuća bila doslovce ljudska klaonica. 

Zvjerstvo ustaških krvnika na UNS-u nije imalo granica. U toku pet tjedana koje sam tamo proveo šest drugova i drugarica izvršilo je samoubojstvo ne mogavši izdržati batinanje i druga mučenja. Bili su to Joža Gmajnić, Vlado Grgašević, Krešo Erbežnik, sestre Baković i još jedna drugarica. Neprijatelj je uspio slomiti samo nekoliko pojedinaca, koje smo svi mi prezreli. Inače, ništa nije moglo pokolebati druge borce i junake, kao što su bili kožarski radnik Tonček Maloseja, koga su palili užarenim željezom, ali je na pitanje tko mu je dao štampani materijal što su ga kod njega našli, stalno odgovarao: »Nitko mi ga nije dao«; zatim Zlatko Stipanović, učenik, kod koga su pronašli omladinsku tehniku, ismijavao je neprijatelja i nikoga nije odao; David Gaon, optički radnik, ni pod najtežim mukama nije nikoga odao; takav je bio i grafički radnik Franjo Vedrina, koji je podlegao mukama, ali nije ništa odao.

Ivica Gretić, "Tehnika Centralnog komiteta KPH u Zagrebu 1941. godine", u: Zagreb 1941-1945, ur. Emil Ivanc i dr. (Zagreb: Spektar, 1972), 192.


Uhapsili su me 17. listopada 1941. agenti Ustaške nadzorne službe (UNS) i odveli u Zvonimirovu 4, gdje sam bio podvrgnut saslušavanju. 

Čim sam doveden, odmah me je šakom počeo udarati po licu Viktor Tomić. Nakon toga odveden sam u jednu malu prostoriju, gdje su mi vezali ruke i noge, skinuli cipele i čarape i tako vezanom silom su mi natrpali u usta sol i mučili me 24 sata žeđu. Iz usta mi je od posljedica soli curila krv. Da bi sadizam bio veći, pružali su mi vodu pod usta i kad bih htio da je pijem, sasuli bi je po meni. 

U toku saslušanja stezali su mi lancima noge i ruke, tako da su se karike lanaca zarezale u meso. Skinuli su me do gola, bacili na pod vezanih ruku i nogu i udarali me po golom tijelu gumenim palicama. Palili su mi tabane na obje noge. To su činili tako da je njih nekoliko posjedalo na mene, dok sam bio u ležećem stavu, a drugi mi pod noge metali zapaljeni papir. Šofer Viktora Tomića je ugrijao komad željeza do potpune bjeline i prislanjao mi ga na noge, od čega je meso doslovno otpadalo. Nakon toga, kad su već noge bile spaljene, došao me je saslušavati Viktor Tomić. On mi je svoj ustaški nož gurao pod nokte na nogama, pa su se oni nakon toga počeli guliti i otpala su oba nokta s palaca. Nakon saslušanja su me, tako ranjenog, prebacili u Savsku cestu, gdje sam bio bez ikakve liječničke njege daljih 10 dana. A kada sam počeo dobivati liječničku njegu zbog svojeg protestiranja, ona je bila takva da se sastojala od malo masti i zavoja. Pri svakom previjanju s određenim zadovoljstvom su kidali zasušeni zavoj, a s njim i meso s nogu. Ustaški liječnik je bio loš čovjek. U tako teškoj situaciji bolesnika je maltretirao riječima: »Pa molim vas, priznajte barem meni, ja sam liječnik, mene bi to interesiralo, ja ću vam zato pružiti bolju liječničku njegu.« Napominjem da nije pružio bilo kakvu liječničku pomoć Mirku Šanjeku, postolarskom radniku, kojemu su ustaše spalile noge do koljena, tako da je nakon 10 dana po dolasku u Savsku cestu u ćeliju, u kojoj sam bio i ja, umro 19. studenoga 1941. On je bio mučen zato što je, navodno, kod njega pronađen jedan letak. Ćeliju broj 19 u Savskoj cesti, gdje smo bili smješteni, ustaše su nazvale bombaškom ćelijom, jer su u njoj bili većinom drugovi kod kojih je pronađeno oružje ili propagandni materijal. Za tu ćeliju bio je poseban režim. Nitko iz nje nije smio izlaziti, a nije bilo dopušteno ni njeno zračenje. Ćelija je bila malena, ali nas je u njoj bilo više od 30, od kojih šest teško mučenih.

Blaž Mesarić, "Kako su me mučili u zatvoru", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 218-219.


21. oktobra 1941. bila sam uhapšena i odvedena u Zvonimirovu broj 2 ustaško redarstvo... prvi puta me je preslušavao Vlado Sirovatka. On je kasnije zbog svojih ''zasluga'' bio premješten u Gestapo.

U njegovom prisustvu su me agenti ćuškali i gnječili mi prste. Kad nisam htjela ništa priznati naredio je da me odvedu u SING SING vezanu u lance i zavezanih očiju. Sing je bila kuća za mučenje na Ksaveru.

...Samnom je bila uhapšena Ruta Plesner, stara 16 godina. Ona je nakon malo batina rekla točno mjesto gdje se sastajemo s našim drugovima. Ona je išla drugi dan s Ivekovićem, Crnim i još nekim agentima na to mjesto i dala uhapsiti: Štefa Mlinarića, starog 19 god., Velju Dragovića starog 17 god., Krešu Rakića starog 22 g., Čambu Bogdana i Natka.

Štef Mlinarić je u Zvonimirovoj br. 2 pucao na agente i tada ga je Iveković sa tri metka ubio. Iveković se sam u našoj ćeliji hvalio da je ubio Mlinarića. U toj pucnjavi je jedan metak prošao Natku kroz hrptenicu i razorio mu živčani sistem tako, da više nije mogao hodati. Na preslušavanje su ga nosili na plahti, dok nije umro.

...Preslušavao nas je i Bobi Štetler, bivši španjolski dobrovoljac, koji je postao njihov agent.

...Najviše su mučili Krešu Rakića. Jednom su mene doveli da gledam kako ga muče, jer nismo htjeli jedan drugoga teretiti, Crni mu je turao u ledja debelu iglu i prstima brisao krv. Kraj toga je govorio: „Gledaj, ima krv kao pilence!“ Jedne večeri su Krešu sa još 16 izmrcvarenih omladinaca odveli na Rakov Potok i tamo ih dotukli. Tim transportom rukovodili su Iveković i Sirovatka.

Velju Dragovića su takodjer mučili ti isti agenti, a onda ga predali prijekom sudu odakle su ga odveli u Jasenovac i tamo ga ubili.

Svjedočenje Mire Paut, članice glavnog odbora USAOH-a, pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine u Topuskom, 5. prosinca 1944., HR HDA, f. 1549 ZIG NDH, kutija 164, košulja III-24 (1-404), 265.


Tridesetoga rujna 1941. u Željezničkoj radionici Zagreb došlo je do ponovnog hapšenja. Naime, već ranije ih je bilo nekoliko. Ustaški suradnici dobro su pratili kretanja i rad naprednih drugova članova KPJ i simpatizera, budući da su u to vrijeme i naši zadaci bili sve veći zbog razvoja NOB-a. Naša se aktivnost sastojala u skupljanju novca za Narodnu pomoć, sabotažama, propagandi protiv okupatora, širenju ilegalne štampe KP i pomaganju drugovima koji su se sklonili iz Radionice pred hapšenjem. 

Spomenutog dana bilo je uhapšeno oko 12 drugova od kojih se sjećam: Kopčića, Bastalića, Sontakija, Lojena, Razdraza, Bulata, Bezjaka, Kovačića, Slibara itd. 

Čuo sam od drugova da su i mene tražili toga dana, ali ja slučajno nisam radio, pa je moje hapšenje uslijedilo 3. listopada 1941. Toga dana došla su dva ustaška agenta u Radionicu i uhapsili mene i nekog druga bravara po imenu Poleta. Obojica smo odvedeni u ustaško redarstvo (Zvonimirova 2). 

Tamo sam bio zatvoren u prostoriju u kojoj se već nalazio drug Mirko Lojen, zidar iz Radionice. Tom zgodom vidio sam i ostale drugove koji su bili uhapšeni tri dana ranije. Lojen mi je dao i neke upute u vezi s dosadašnjim saslušanjima, kako treba da se držim. 

Ovdje sam primijetio ustaške agente, koji su se nekako specijalizirali samo za željezničare, na čelu s Petanjekom koji je ranije bio na radu u našoj Radionici, kao i neki Božičević. 

Vršena su saslušanja, zlostavljanja, batinjanja, razna poniženja, maltretiranja i slično. 

Tako je jednog dana Kvaternik obilazio ćelije i došavši kod nas s ironičnim pitanjima, ugasio cigaretu na grlu Mirka Lojena, od čega mu je ostala okrugla krvava udubina. 

Sedmoga listopada 1941. nas 12 iz Željezničke radionice, prebačeni smo »crnom maricom« u kaznionicu na Savskoj cesti. Tu smo razmješteni po raznim prostorijama i sve smo manje doznavali jedan za drugoga. Ja sam bio u II katu u sobi 31. Sa mnom je bio Mato Bulat i ljevač Vjekoslav Bergant. Osim nas, još je bilo u sobi oko 14 drugova, pa je trebalo paziti što se govori, zbog ubačenih konfidenata. Dolaskom na rad u dvorište kaznionice, doznao sam da se tu nalaze drugovi sa željeznice, kao: Flajšer, Pečnik, Markuš, Klaužar, Marjančić i drugi. Jednog je dana nas oko 30 odvedeno »crnom maricom« na policiju u Petrinjsku ulicu gdje smo slikani u dvije poze kraj tablice na kojoj sam primijetio slova »K. P.«, a zatim su uzeti otisci prstiju, pa smo vraćeni natrag. 

Dvadeset drugog prosinca 1941. godine po hodnicima kaznionice nastalo je prozivanje. Na hodniku su se odmah sabrali, kako sam vidio, samo drugovi iz Željezničke radionice. Među nama je nastalo šaputanje i strah, jer smo pomislili da nas odvode u Rakov Potok na strijeljanje, kako se to dnevno radilo. Tada sam prvi put u zatvoru sreo drugove Josipa Flajšera, Stjepana Pečnika, Rikarda Markuša, a ostali su bili iz moje grupe, Bulat, Sontaki, Bezjak, Kovačić, Bergant. Mislim da je bio i Mamula te još dva Židova iz Zagreba. Svi smo bili vezani i strpani u »crnu maricu«. Nastala je neizvjesnost sve dok nismo stigli na Glavni kolodvor i dok nismo utrpani u jedan vagon, a čuvale su nas utaše. Tada smo napokon doznali da idemo u logor Jasenovac. U vlaku smo također doznali da su ostali naši drugovi, koji su s nama bili hapšeni, odvedeni na Prijeki sud...

Josip Matišić, "Hapšenje u Željezničkoj radionici", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 165-166.

Audio

Podijeli

Slojevi

Kartografija otpora
PRETRAGA
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Kartografija otpora