Punktovi

Crveni križ

V. 1941. - V. 1945.

Punkt preko kojeg se slala pomoć logorašima i preko kojeg su izvlačena kozaračka djeca. Ključna figura: Kamilo Bresler, lik kontinuiteta između međuratne i poratne službe socijalnog rada (uz i onkraj kontroverze Tatjana Marinić – Diana Budisavljević).

Morali su se pronalaziti stalno novi kanali da se zarobljenicima iz tek minulog španjolskog rata može slati novac i paketi. Odbor za pomoć španjolskim dobrovoljcima vodio je intenzivno stalnu brigu da se otvaraju i pronalaze sve novi i novi kanali, da se pronalaze legalne organizacije i kanali preko kojih bi se mogla sve šire pružati i materijalna i moralna pomoć. Tako su se koristile i neke legalne organizacije koje su se inače bavile tzv. humanitarnim i karitativnim poslom. To je u prvom redu bio Crveni križ, legalna organizacija koju je formirala sama država. Uspjelo se razgovarati s nekim ljudima koji su bili funkcionari u toj organizaciji i koji su se pokazali vrlo aktivni u tom djelovanju, tako da je Crveni križ bio značajna velika organizacija čija se firma i pečat koristio radi legaliziranja slanja paketa.

Anka Berus, "Narodna pomoć", u: u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 178.

Budući da sam od 1939. godine bila namještena u Glavnom odboru Crvenog križa kao rukovodilac podmlatka, imala sam i posebne i značajne mogućnosti za rad za NOP, pa se od mene i mnogo više tražilo. U tadašnjim konačištima za đake sklanjali smo ugrožene drugove i drugarice i prihvaćali one koji su bili spremni za odlazak u partizane, ili pak koji su se po zadatku vraćali u Zagreb. Iz skladišta Crvenog križa izdvajale smo odmah u početku veće količine lijekova, sanitetskog materijala, hranu, rublje, pokrivače, odjeću i obuću za naše drugove zatočene u logorima u Kerestincu i u Lepoglavi, kao i pomoć za njihove porodice.
U prvim grupama antifašistkinja radila sam 1941. godine na zagrebačkim kolodvorima na kojima su podignute prihvatne stanice Crvenog križa. Njih je organizirao prof. Kamilo Brössler koji je tada radio u Ministarstvu socijalnog staranja i bio član odbora Crvenog križa. Na tim prihvatnim stanicama dočekivali smo i davali topli obrok (mlijeko, čaj i kavu, kruh i cigarete) transportima deportiranih u logore ili raseljavanim, kao što je bio slučaj sa Slovencima. Negdje iza Glavnog kolodvora proradila je i raskužna stanica na Senjaku, namijenjena raskuživanju transporta civilnog stanovništva. Na tim prihvatnim stanicama Crvenog križa zaustavljali su se vlakovi kojima su fašisti odvodili narod u logore, internacije, na prisilan rad u Njemačku i prisilno ih raseljavali. Prihvatne stanice Crvenog križa postale su partijska uporišta i od 1941. godine one su bile mjesta s kojih su antifašisti imali mogućnost da kontroliraju transporte, uspostavljaju kontakte sa zatočenicima i pružaju raznovrsne pomoći. Na tim stanicama požrtvovno su radile antifašistkinje — dobrovoljne sestre Crvenog križa — od kojih je veći broj već prije prošao tečajeve za dobrovoljne bolničarke. Sestre koje su radile na kolodvorima bile su: Dragica Habazin (glavna sestra Crvenog križa), Vera Jurić-Olenković, sestre Nataša i Ana Vodopija, Jana Ilijanić, medicinska sestra Anka Meleš, Ana Šepić (predsjednica sestrinstva).

Jana Koch, "Spašena su mnogobrojna naša djeca", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 276.