Punktovi

Ilegalni stan Palčecovih

1. I. 1940. - 31. VIII. 1942.

Podrumski stan Palčecovih, skladište ilegalnog partijskog materijala i konačište viših partijskih rukovodilaca.

Primljen sam u SKOJ 1939. godine. Primio me je Rudi Prpić. Stanovao sam s majkom Antonijom u Tvrtkovoj ulici broj 6 u podrumu. S nama je stanovala i Terezija Šterger, tvornička radnica. U veljači 1940. godine došao je k nama Stipe Ugarković, član CK KPH, i kazao da će naš stan biti upotrijebljen kao skladište ilegalnog materijala štamparije CK KPH i CK KPJ. Mene je angažirao za organizirani ilegalni rad koji je trajao od veljače 1940. do srpnja 1941. godine. Objasnio je da će u naš stan dolaziti drugovi ili drugarice koje će on slati. Zatim da će netko od njih donositi materijale, a da će ih drugi odnositi. Zatražio je od nas da ne sudjelujemo u javnim manifestacijama i demonstracijama i da primamo što manje znanaca u posjete, kako bi taj punkt najviših partijskih rukovodilaca ostao što dulje u tajnosti. Zabranio mi je da odlazim na ilegalne veze i da sudjelujem u akcijama.
U stan su povremeno donošene velike količine štampanog i ostalog ilegalnog materijala iz štamparije CK. Najviše je tog materijala donosio u košu jedan drug koga smo nazvali Cukerpeker (vjerojatno zbog tog koša). To je bilo u vrijeme kada se djelatnost tehnike odvijala u podzemnoj štampariji na Trešnjevci u stanu Rudija Prpića. Naš stan je služio za sve oblike rada tehnike, tj. kao skladište papira, boja, štampanog materijala, sortirnica, punkt s kojeg su se prenosili paketi s ilegalnim materijalom do drugih punktova, u njemu se šapirografiralo (naročito u razdoblju travanj-srpanj 1941. godine), održavali tajni sastanci, a i noćili viši partijski funkcionari. Radio sam pod rukovodstvom Stipe Ugarkovića na sortiranju i pakiranju ilegalnog materijala i prenosio ga u druge punktove radi daljeg raspačavanja. Te poslove obavljali su najviše aktivisti koje je slao Ugarković. Često im je pomagala moja majka i naša sustanarka Terezija Šterger.
U stanu su više puta noćili: Rade Končar, sekretar CK KPH, zatim Pavle Pap Šiljo i drugi.
Do srpnja 1941. godine, osim Rade Končara, Dragice Končar, Pavla Papa Šilje, Stipe Ugarkovića, Nade Heiligstein, Rudija Prpića, Vilima Bašeka i drugih, dolazili su mnogi aktivisti koji su radili u partijskoj tehnici. Njihova imena ne znam, jer su se strogo poštovali principi ilegalnog rada.
Prije okupacije zemlje štamparija CK na Trešnjevci je otkrivena. Policija je uhvatila Prpićeva oca. Rudi Prpić sa svojom suprugom stanovao je izvjesno vrijeme kod mene. Vilim Bašek, koji je kao električar radio na uređivanju partijske štamparije kod Prpića, a kasnije je u njoj i radio, nalazio se tada u bivšoj jugoslavenskoj vojsci, pa je zbog pronalaženja štamparije uhapšen.
Budući da je policija pronašla ilegalnu štampariju CK, Ugarković je predložio da s majkom pronađem pogodniji i veći stan ispod kojeg bi se u podzemlju mogla sagraditi nova štamparija. Međutim, ta njegova zamisao nije realizirana. U međuvremenu u mom stanu šapirografirao se ilegalni materijal do smještaja štamparije u Klaićevu ulicu. Na žalost, i ona je u drugoj polovici 1941. godine otkrivena.
U Medulićevoj ulici u stanu Rezike Butare, tvorničke radnice, bio je također jedan punkt za ilegalni materijal koji je egzistirao godinu dana. Ustaška policija uhapsila ju je u srpnju 1941. godine. U njezinom stanu pronađeno je mnogo ilegalnog materijala i nekoliko falsificiranih štambilja. Ustaše su je ubili u logoru Stara Gradiška.
Pod pretpostavkom da bi moglo doći do prokazivanja našeg stana, iz njega smo iznijeli sav kompromitirajući materijal. S majkom sam zaista i uhapšen u srpnju 1941. godine. Zbog nedostatka dokaza pušteni smo, nakon petnaestak dana, iz zatvora. Naše držanje na policiji, prilikom saslušavanja, bilo je primjerno. Nismo ništa odali. U zatvoru sam bio s Vilimom Bašekom i Andrijom Muhekom, španjolskim borcem koji je bio uhvaćen nakon oslobođenja političkih zatvorenika iz Kerestinca.
Nakon izlaska iz zatvora saznao sam da je Ugarković otišao u Liku radi izvršavanja partijskih zadataka. Tako su prestale moje veze s njim. Također su bile prekinute i sve moje prijašnje veze, jer su neki drugovi bili na terenu, a neke je policija uhapsila. Zato sam se ponovo povezao sa skojevskom organizacijom na željezničkoj obrtnoj školi i u Željezničkoj radionici.

Ivan Palčec, “Bili su teški, ali slavni dani”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 173-174.

Kod Antonije Palčec bila sam sustanarka u Tvrtkovoj ulici br. 6 u podrumu od 1. lipnja 1936. Ona je imala sina Ivana. Vjerojatno je to bila 1940. godina kad je k nama u taj stan došao Stipe Ugarković (kasnije sam doznala da je bio član CK KPH) i predložio da bi se stan mogao koristiti kao skladište ilegalnog partijskog materijala. Budući da je dobio suglasnost, rekao je da će u stan dolaziti drugarice i drugovi, da će netko od njih donositi materijale, a da će drugi dolaziti i odnositi ih. Sjećam se da je naglasio da ubuduće ne sudjelujemo u demonstracijama niti u manifestacijama, da svakako nastojimo da nas što manje posjećuju prijatelji i poznanici stoga da stan, kao skladište partijskih štampanih materijala, policija ne otkrije.
Ubrzo je materijale donosio jedan mladić u pekarskom košu. Kasnije sam doznala da su se ti materijali štampali na Trešnjevci, u stanu Rudija Prpića u podzemnoj štampariji. Bila je to jedna mala kuća nasuprot sadašnje trešnjevačke tržnice. U stanu u Tvrtkovoj br. 6 pohranjivao se štampani materijal u veliki drveni sanduk, zatim, boje i papir. On je bio punkt s koga su se odnosili materijali na druga mjesta. U njemu se i šapirografiralo u prvoj polovici 1941. godine. Služio je za noćenje i sastanke drugova iz viših partijskih foruma. Pakiranje i sortiranje obavljali su aktivisti koje je slao Stipe Ugarković. Češće smo u tom radu sudjelovali Antonija, njezin sin Ivan i ja.
Do ljeta 1941. godine u stan su dolazili, osim Rade Končara i njegove supruge Dragice, i ostali drugovi iz viših rukovodstava, a također i dosta aktivista koji su bili zaduženi za rad u partijskoj tehnici. Razumljivo je da njihova imena ne znam, jer smo se pridržavali načela ilegalnog rada.
Nakon okupacije zemlje, u stan je donosio letke mlađi čovjek. Tada bi došle neke drugarice, pa smo ih s njima (Antonija i ja), pakovale. Zatim nas je Rudi Prpić obavještavao da će po njih doći neke djevojke kojima ih trebamo predati. Tako smo i postupile. Naime, Prpić bi nas uvijek obavijestio tko će doći po njih.
Najvjerojatnije je da nas je pazikuća prijavio policiji, jer da je zapazio da mnogi ljudi svraćaju u stan, pa mu je to bilo sumnjivo. Kad smo zaključili da bi moglo doći do premetačine stana, iz njega smo mi i ostali drugovi iznijeli sve pohranjene materijale. Policija je zaista došla, ali u stanu nije našla ništa. Iako nisu našli materijale koji bi nas kompromitirali, ipak su uhapsili Antoniju Palčec, njezinog sina Ivana i mene. Vjerojatno je to bilo u srpnju 1941. godine. Na policiji su nas ispitivali odvojene. Mene su i tukli. Svi smo se dobro držali na policiji. Nitko ništa nije priznao. Antoniju i njenog sina su pustili poslije petnaestak dana. Pustili su i mene, ali zbog mučenja nisam mogla hodati jer su me po tabanima strahovito tukli žilom. Poslije izvjesnog vremena, kad su se tabani zaliječili, došla sam kući.
U kolovozu 1942. godine policija je došla uhapsiti Antonijina sina Ivana. On je iz stana pobjegao kroz kuhinjski prozor i bježao pred agentima. Sakrio se u tvornici »Penkala« u Branimirovoj ulici, ali su ga agenti uhvatili. Njegova majka je uzela pištolj što ga je njezin sin sakrio, pobjegla iz stana, pa je partijskim vezama poslije nekoliko dana otišla u partizane[.]

Terezija Šterger, “U skladištu partijskog materijala”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 238-239.

Devetnaestog kolovoza 1942. godine uhapšen je Edo Kancir, a dan kasnije i ja. Uhapšeni smo nevezano jedan od drugoga. Mene je denuncirao Franjo Kurelac, bivši partizanski kurir. Naime, on se predao u Zagrebu ustaškoj policiji i služio joj. Kad je došla policija, ja sam iz stana pobjegao kroz prozor i bježao pred agentima koji su pucali za mnom. Uhvatili su me u zgradi »Penkala« u Branimirovoj ulici, gdje sam se bio sakrio. Kao aktivist imao sam pištolj. Međutim, nisam ga mogao upotrijebiti, jer sam dan ranije dao svu municiju za izvršenje jedne akcije, pa sam ga praznog sakrio u stanu. Policija ga nije pronašla. Moja 265 majka ga je uzela i pobjegla iz stana kad su ustaše mene hvatali. Poslije nekoliko dana upućena je u partizane. Iz NOR-a 1945. godine vratila se kao komesar Vojne bolnice šestog slavonskog korpusa. U ustaškom zatvoru u Zagrebu bio sam mjesec dana. Često su me preslušavali. Konkretnih dokaza o mom ilegalnom radu nisu imali, jer Kurelac nije ništa znao o mom radu. Edo Kancir, budući da je bio pušten iz zatvora, otišao je krajem 1942. godine u Narodnooslobodilačku vojsku i poginuo 1944. kao oficir Jugoslavenske armije na srijemskom frontu. Potkraj rujna 1942. godine upućen sam u logor Stara Gradiška...

Ivan Palčec, “Skojevci na željeznici”,u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 265-266.