Pad Ive Marinkovića

Ivo Marinković došao je u Zagreb u jesen 1942. na mjesto rukovodioca Povjerenstva CK KPH u Zagrebu gdje je zamjenio Ivana Stevu Krajačića koji je tada privremeno upravljao Povjerenstvom. Za vrijeme njegovog kratkog mandata Mjesni komitet uspio se relativno konsolidirati i stabilizirati. Također, u novembru 1942. stigla mu je u pomoć Lepa Perović na mjesto instruktorice CK pri Povjerenstvu, međutim, nakon njetgvogo pada morala ga je zamijeniti na mjestu rukovoditeljice. 

O događajima koji su predhodili padu Ive Marinkovića zabilježio je Milutin Baltić:

U  toku  siječnja  1943.  godine  počeli  smo  primati  informacije  da  policija priprema  kompletnu  blokadu  svih  ulica  u  Zagrebu,  da  će  izvršiti  temeljitu  pre­ metačinu  svih  kuća  kako  bi  pohvatala  sve  ilegalce  koji  su  bili  u  Zagrebu.  Za izvršenje  toga  angažirali  bi  policiju,  ustaške  i  njemačke  jedinice.  Oni  su  znali  o ulasku ilegalaca-partizana u grad. Bilo im je poznato da je u gradu razvijena snažna ilegalna  organizacija  koja  je  vršila  dosta  akcija  i  time  zadavala  brigu  ustaškoj  po­ liciji.  Zamišljenom  blokadom  trebalo  je  obuzdati  i  spriječiti  takav  razvoj.  Potkraj siječnja  1943.  godine  dobili  smo  točnu  obavijest  da  se  u  roku  od  nekoliko  dana predviđa  početak  te  blokade. 

Drug  Marinković  mi  je  saopćio  da  su  zaključili  da se  on  uputi  u  Moslavinu  za  to  vrijeme,  a  isto  tako  i  ja,  dok  bi  se  drugarica  Lepa, drug  Dozet  i  određen  broj  drugova  sklonili  u  Stenjevac  i  druga  mjesta  u  nepo­ srednoj okolici Zagreba. Drug  Marinković  je  otišao  nekoliko  dana  ranije.  Sa  sobom  je  poveo željezničkog  činovnika  Matu  Rendulića,  koji  je  radio  u  partijskoj  tehnici,  a  vršio je  i  kurirske  usluge  preko  željeznice. 

Kada je Marinković došao na slobodni te­ritorij, imao je razgovore s Okružnim komitetom i  s rukovodstvom  partizanskih jedinica. Tamo se sastao i s Vladimirom Popovićem, koji je tada bio sekretar CK, a došao je iz Slavonije u Moslavinu jer je preko Korduna trebalo da se vrati u Liku, gdje je bio CK. Na putu je drug Popović obolio od pjegavog tifusa, u to je vrijeme,  naime u Slavoniji bila velika epidemija, i tada je u dosta teškom stanju ostao u selu Prokop (u kojem je bio komitet). Marinković se vratio u Zagreb, a Rendulić je raspoređen, sporazumno s partijskim rukovodstvom, za  Moslavinu, na politički rad u Posavinu, na kutin-skom području. Ubrzo po odlasku na teren pao je u ruke neke ustaške jedinice. Neprijatelj  ga  je  prebacio u Zagreb, gdje je kapitulirao pred policijom. Ispričao je sve o Marinkoviću: da je u Zagrebu i da on zna kako može organizirati sastanak s njim; rekao je da se Popović nalazi bolestan u Prokopu, te je prokazao i sekretara Okružnog  komiteta za Zagreb, druga Lončara. Zajedno s policijom zakazuje sa­stanak Marinkoviću u Zagrebu, navodno radi nekih puškomitraljeza. 

O tome po­ stoji dokument, pismo sačuvano u arhivu CK. Nekoliko sati nakon Marinkovićeva odlaska na taj  sastanak  stigala  je  obavijest iz Okružnog komiteta iz Moslavine da je  Rendulić uhapšen. Po našem starom pravilu, radi mjera sigurnosti, u Zagrebu je trebalo voditi računa o tome da se može dogoditi da  nas on prokaže. Međutim, drugarica Lepa i ostali drugovi bili su bespomoćni, jer se Marinković u gradu više nije mogao pronaći. On je oko 12 sati došao na sastanak u Medulićevu ulicu, u kojoj mu je pripremljena policijska zasjeda. Agenti su ga uhvatili i odveli u zatvor.

Istovremeno je organizirana ustaška ofenziva na Moslavinu, na selo Prokop i na partizanski odred, sa zadatkom da se uhvati Vladimir Popović. Zahvaljujući op­reznosti komande odreda, koja je vodeći borbu s neprijateljem ocijenila da na tom terenu ne može dalje uspješno djelovati, a pogotovo zato što nije mogla garantirati sigurnost Popoviću, odlučeno je da se odred probije za Bilo-goru i da Popovića vrati u Slavoniju, gdje su bile stacionirane naše veće jedinice i brigade. Na putu pod Bilo-gorom došlo je u jednom selu do oštrog sukoba s ustaškom zasjedom koja ih je tu čekala. Odred je uspio da se izvuče i da spasi Popovića.

Rendulić  je  također organizirao  sastanak i sa sekretarom Okružnog komiteta Zagreb Pavlom Lončarom, zvanim Prigorac. Međutim, ja sam se na povratku iz Moslavine – ne znajući ništa o ofenzivi, kao ni o onome što se događa u  Zagrebu, budući da sam bio na putu – susreo s Prigorcem koji je htio otići na taj sastanak. Uspio sam ga uvjeriti da ne ide, jer ne zna s kim se treba sastati.Tako se on tada sačuvao, a  Marinković je pao  kao žrtva izdaje Mate  Rendulića. Mato Rendulić  je, navodno, poslije toga otišao u Njemačku i za njega se ne zna. Možda dolazi i u našu zemlju. O tome nije službeno ništa objavljeno, nije ni postavljeno pitanje istrage.

Milutin Baltić, "Ponovno u Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1984.),127–133.

Podijeli