Kurirka Slava Urbančić

Stan u Radićevoj 74 služio je za smještaj ilegalaca i izvršavanje zadaća prema Povjerenstvu CK KPH – pisanje izvještaja i ostale povjerljive pošte. Nemali broj ilegalaca je ovdje noćio dok su čekali vezu za odlazak u partizane. Mnogo ih je dolazilo iz Slovenije jer je Slava Urbančič dulje vrijeme održavala veze sa slovenskom organizacijom Crvenog križa, prikupljajući novac te lijekove i sanitetski materijal za slanje partizanima. Za rješavanje tekućih logističkih pitanja stan je često koristio i Norbert Veber, instruktor Povjerenstva CK KPH. S obzirom na to da su u ovom stanu nastajali i kroz njega prolazili presudni partijski dokumenti, koristio se i kao arhiv, zbog čega se naročito nastojalo očuvati njegovu tajnost. I u situaciji kada su upoznati s lokacijom bili kompromitirani, a stan u pretresu, zahvaljujući predanosti Slave Urbančič arhiv nije otkriven.

U proljeće 1944. preuzima dužnost glavne kurirke, u vrijeme kada ključne pozicije u partijskom rukovodstvu i na terenu drže žene, sve do maja 1945. godine. Osim kurirke Urbančič, tehniku je vodila Zora Perković, važne stanove drže Marica Brodarić, Katica Čoklica i Pepica Lukanović, radiotelegrafistica je Ljerka Kirac-Dulčić. Na poziciji instruktora rajonskih komiteta izmjenjivale su  se Ankica Kežman, Vera Cvetković-Majer i Paula Martinčić, dok je instruktorica Povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku Živka Bibanović Nemčić.

U proljeće 1944. godine Vikica Tučkorić me je upoznala s Veberom. Rekla mi je da ne smijem ubuduće više primati ostale ilegalce u stan, jer dobivam nove obaveze. Veber je više puta sam i s Vikicom dolazio u stan i pregledavao poštu i materijal koji sam mu donosila od raznih veza. Zatim bih pisma i materijal odnosila na veze i punkt po njegovu naređenju. Svaki sam dan odlazila na dvije do tri veze, preuzimala materijal i donosila ga kući. Veber je dolazio, po potrebi, svaki dan, svaki drugi ili treći dan. Imali smo i dogovoren znak za slučaj opasnosti, a taj je bio: napola spušten zastor na prozoru okrenutom prema Šalati, jer je dolazio k meni mimo škole na Kaptolu. U to vrijeme veze su mi bile: Mirni (inž. Mohorovičić), »K 28« (Dušan Doder), Danica (Smilja, Zora), Debeli (ime mu ne znam), a drugih se ne sjećam. Od njih sam primala materijal na ulicama ili u crkvama i donosila ga kući. Nastojala sam da mjesta za sastanke budu uvijek mnogo dalje od mog stana, za koji nitko nije znao, kao ni za moje ime. To je od mene zahtijevao Veber. Držala sam i punkt-trafiku (ispod podvožnjaka prema Samoborskom kolodvoru, iza Tehničkog fakulteta). Na taj sam punkt nosila ono što bi Veber pripremio, a ja pakirala i pečatila žigom (brojka 7). Materijal što sam ga dobivala od Mirnog (inž. Mohorovičića) nosila sam uglavnom kući, a nešto izravno na punkt-trafiku. Na punktu sam materijal predavala i primala drugi od drugarice koja je tamo radila. Nekoliko sam se puta susrela s drugom koji je izvana donosio materijal i odnosio onaj što bih ga ja ostavila. Bio je odjeven kao željezničar. Ne znam kako mu je bilo ime. Ni ostalim drugovima nisam znala pravo ime. Ja sam za svih bila Hojka. I za punkt-trafiku imali smo ugovoreni znak za slučaj opasnosti: rešetka na ulazu napola otvorena. Sa »željezničarom« sam se sretala u trafici kada je trebalo nešto odmah odnijeti kući. Jedanput je donio, mislim, tri pištolja. Odmah sam ih preuzela i odnijela u stan. Mislim, da smo za punkt-trafiku znali samo Veber, »željezničar« i ja.

Slava Urbančič, „Stan u Radićevoj 74“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 321. 

Podijeli