Stan Čoklica

U 1942. godini preselio sam se iz Đorđićeve ulice na Bukovačko naselje (sada Oboj 27). U toj kući (a i na čitavom naselju) bilo je mnogo lakše raditi, jer se nalazila izvan grada. Moglo joj se prilaziti i odlaziti iz nje s više strana. Bilo je ugovoreno da na pojedine prozore sa svake strane kuće ostavljam znakove, da se zna da li je opasno ili nije ući u kuću. U naselju su stanovali radnici, naši simpatizeri, pa je i ta činjenica išla u prilog ilegalcima koji su kod mene stanovali. Osim toga, u tom naselju bio je još jedan stan za boravak spomenutih drugova, i to kod domaćice Pepice Lukanović. Njen suprug bio je limarski obrtnik.

 

Nestrpljivo sam očekivala da mi kažu zašto su me pozvali. Rekli su mi da je u Anka Berus me je pitala da li sam bila kompromitirana u Zagrebu pred svoj odlazak u partizane. Odgovorila sam da nisam, jer sam u njemu boravila samo godinu i po prije nego što sam ga napustila. Od nje sam saznala da je u Zagrebu na ilegalnom radu Šaban. Budući da su mnogi zagrebački aktivisti bili uhapšeni, on je bio ugrožen i morao je otići iz Zagreba. Anka Berns mi je rekla da sam predviđena da odem u Zagreb na ilegalni rad da zamijenim Šabana kao instruktor Povjerenstva CK KPH, pa da o tome razmislim. Iako sam znala da je teško s oslobođenog teritorija prijeći na rad u okupirani Zagreb, u centar NDH (ali i u centar revolucionarnog radničkog pokreta prije rata, u kojem je stanovništvo i pod fašističkim knutom ispoljavalo svoj antifašistički duh i bez kolebanja surađivalo sa NOP-om), shvatila sam da A. Berus to traži od mene u ime Centralnog komiteta KPH i da je to zadatak koji moram primiti bez razmišljanja. Pristala sam.

 

U ilegalnim uvjetima rada u gradu moj je zadatak bio da svakih osam dana imam vezu sa sekretarom Mjesnog komiteta KPH, a dogovoriti se prema potrebi za vrijeme sljedećeg sastanka; zatim, dva puta u osam dana sastati se s instruktorom za rajonske komitete; svaki drugi dan sastajati se s drugaricom zaduženom za štampu; Svakih osam dana (ili prema potrebi) sastati se s drugom zaduženim za obavještajnu službu: dva puta tjedno odlaziti u stan u kojem se nalazila radio-stanica.

 

Šaban mi je naglasio važnost kuće u kojoj je bila naša ilegalna radiostanica i stana u kojem je bila tehnika, tj. u kojem se primala štampa i odatle raspačavala po punktovima uz pomoć drugova koji su za to bili zaduženi. Veze su nam bili kuriri koji su izvana donosili štampu i vijesti.

Tako mi je kroz izvjesno vrijeme Šaban dao upute za rad, ističući da ga nastavim gdje je on prestao. Jedne od idućih večeri odveo me u kuću u kojoj je bila radio-stanica. To je bilo u Lošinjskoj broj 24, u stanu sestara Marije i Olge Benel. Tu sam se upoznala i s radio-telegrafistkinjom Ljerkom Kirac-Dulčić. Razmijenile smo šifre, pa je ona javila Povjerenstvu CK KPH da sam stigla. Šaban je tom prilikom rekao Ljerki da on odlazi i da ću ja ubuduće dolaziti k njoj svaki drugi dan i primati, odnosno donositi joj vijesti, koje će ona slati.

Kada sam počela raditi, koristila sam se šifrom koju sam dobila u Povjerenstvu CK KPH. Sama sam šifrirala važnije poruke, koje su morale brzo stići mojoj višoj vezi. Preko radio-stanice slali su se hitno najvažniji podaci o kretanju neprijateljske vojske, o stanju u Zagrebu, kao i ostala interesantna pitanja.

…

 

Šaban je otišao početkom prosinca 1944. godine. Ja sam se u svom radu strogo pridržavala pravila konspiracije. Za mene je znala glavni kurir Slava Urbančič (Hojka), Radićeva 74, stanodavci ilegalnih stanova kod kojih sam naizmjenično boravila, vlasnica stana u kojem je bila radio-stanica s telegrafistom, jedan obavještajac, instruktor za rajonske komitete i drugarica zadužena za štampu.

Dolazila sam k Ljerki dva puta tjedno. Dogovarale smo se svaki put o slanju depeša na oslobođeni teritorij u Povjerenstvo CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Obavijesti sam obično sama šifrirala i predavala ih Ljerki, a ona ih je emitirala. Kada bih opet došla, predavala mi je potvrde o prijemu naših depeša i depeše što ih je Povjerenstvo poslalo. Njihov sadržaj često su bile instrukcije za daljnji rad, a među njima i najpovjerljivije upute. Ja sam iz Zagreba dojavljivala kuda ide i kakve zadatke ima neprijateljska vojska (naravno, prema prikupljenim podacima naših obavještajaca), koliko i kamo je upućeno ljudstvo, a koliko i kamo vojnog materijala.

Podijeli