Punktovi

Stan obitelji Čoklica

Stan Čoklica u Bukovačkom naselju je od 1942. godine postao jedan od glavnih punktova članova Centralnog komiteta i Povjerenstva CK KPH. Većina partijskog rukovodstva se povremeno skrivala u ovoj kući, u sklopu koje su bila izgrađena dva bunkera, za smještaj osoba i kompromitirajućeg materijala. Jedno vrijeme je u stanu bila smještena i ilegalna radio-stanica. Od kraja 1944. godine pa sve do oslobođenja stanom se koristi Živka Bibanović-Nemčić, instruktor Povjerenstva.

U 1942. godini preselio sam se iz Đorđićeve ulice na Bukovačko naselje (sada Oboj 27). U toj kući (a i na čitavom naselju) bilo je mnogo lakše raditi, jer se nalazila izvan grada. Moglo joj se prilaziti i odlaziti iz nje s više strana. Bilo je ugovoreno da na pojedine prozore sa svake strane kuće ostavljam znakove, da se zna da li je opasno ili nije ući u kuću. U naselju su stanovali radnici, naši simpatizeri, pa je i ta činjenica išla u prilog ilegalcima koji su kod mene stanovali. Osim toga, u tom naselju bio je još jedan stan za boravak spomenutih drugova, i to kod domaćice Pepice Lukanović. Njen suprug bio je limarski obrtnik.

Drago Čoklica, „Sjećanja učesnika“, u: Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, ur. Zlatko Čepo i dr. (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta, 1971), 312.

Krajem 1944. godine funkciju instruktora Povjerenstva CK KPH od Norberta Vebera preuzima Živka Bibanović Nemčić.

Nestrpljivo sam očekivala da mi kažu zašto su me pozvali. Rekli su mi da je u Anka Berus me je pitala da li sam bila kompromitirana u Zagrebu pred svoj odlazak u partizane. Odgovorila sam da nisam, jer sam u njemu boravila samo godinu i po prije nego što sam ga napustila. Od nje sam saznala da je u Zagrebu na ilegalnom radu Šaban. Budući da su mnogi zagrebački aktivisti bili uhapšeni, on je bio ugrožen i morao je otići iz Zagreba. Anka Berns mi je rekla da sam predviđena da odem u Zagreb na ilegalni rad da zamijenim Šabana kao instruktor Povjerenstva CK KPH, pa da o tome razmislim. Iako sam znala da je teško s oslobođenog teritorija prijeći na rad u okupirani Zagreb, u centar NDH (ali i u centar revolucionarnog radničkog pokreta prije rata, u kojem je stanovništvo i pod fašističkim knutom ispoljavalo svoj antifašistički duh i bez kolebanja surađivalo sa NOP-om), shvatila sam da A. Berus to traži od mene u ime Centralnog komiteta KPH i da je to zadatak koji moram primiti bez razmišljanja. Pristala sam.

Bibanović Nemčić u mjesecima do oslobođenja ima pred sobom konkretne organizacijske zadatke - pronalazak novih stanova za ilegalce, slanje svih ugroženih iz grada, sređivanje partijske organizacije, široko formiranje odbora JNOF-a te pronalazak punktova za prebacivanje ljudi i materijala u i izvan grada. Osim u ulozi rukovodstva, terensko uporište partije također počiva na ženama pa tako tehniku vodi Zora Perković, glavna kurirka je Slava Urbančič, a i važne stanove drže uglavnom žene (Marica Brodarić, Katica Čoklica i Pepica Lukanović), a radiotelegrafistica je Ljerka Kirac-Dulčić.

U ilegalnim uvjetima rada u gradu moj je zadatak bio da svakih osam dana imam vezu sa sekretarom Mjesnog komiteta KPH, a dogovoriti se prema potrebi za vrijeme sljedećeg sastanka; zatim, dva puta u osam dana sastati se s instruktorom za rajonske komitete; svaki drugi dan sastajati se s drugaricom zaduženom za štampu; Svakih osam dana (ili prema potrebi) sastati se s drugom zaduženim za obavještajnu službu: dva puta tjedno odlaziti u stan u kojem se nalazila radio-stanica.

Šaban mi je naglasio važnost kuće u kojoj je bila naša ilegalna radiostanica i stana u kojem je bila tehnika, tj. u kojem se primala štampa i odatle raspačavala po punktovima uz pomoć drugova koji su za to bili zaduženi. Veze su nam bili kuriri koji su izvana donosili štampu i vijesti.
Tako mi je kroz izvjesno vrijeme Šaban dao upute za rad, ističući da ga nastavim gdje je on prestao. Jedne od idućih večeri odveo me u kuću u kojoj je bila radio-stanica. To je bilo u Lošinjskoj broj 24, u stanu sestara Marije i Olge Benel. Tu sam se upoznala i s radio-telegrafistkinjom Ljerkom Kirac-Dulčić. Razmijenile smo šifre, pa je ona javila Povjerenstvu CK KPH da sam stigla. Šaban je tom prilikom rekao Ljerki da on odlazi i da ću ja ubuduće dolaziti k njoj svaki drugi dan i primati, odnosno donositi joj vijesti, koje će ona slati.
Kada sam počela raditi, koristila sam se šifrom koju sam dobila u Povjerenstvu CK KPH. Sama sam šifrirala važnije poruke, koje su morale brzo stići mojoj višoj vezi. Preko radio-stanice slali su se hitno najvažniji podaci o kretanju neprijateljske vojske, o stanju u Zagrebu, kao i ostala interesantna pitanja.
…

Šaban je otišao početkom prosinca 1944. godine. Ja sam se u svom radu strogo pridržavala pravila konspiracije. Za mene je znala glavni kurir Slava Urbančič (Hojka), Radićeva 74, stanodavci ilegalnih stanova kod kojih sam naizmjenično boravila, vlasnica stana u kojem je bila radio-stanica s telegrafistom, jedan obavještajac, instruktor za rajonske komitete i drugarica zadužena za štampu.
Dolazila sam k Ljerki dva puta tjedno. Dogovarale smo se svaki put o slanju depeša na oslobođeni teritorij u Povjerenstvo CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Obavijesti sam obično sama šifrirala i predavala ih Ljerki, a ona ih je emitirala. Kada bih opet došla, predavala mi je potvrde o prijemu naših depeša i depeše što ih je Povjerenstvo poslalo. Njihov sadržaj često su bile instrukcije za daljnji rad, a među njima i najpovjerljivije upute. Ja sam iz Zagreba dojavljivala kuda ide i kakve zadatke ima neprijateljska vojska (naravno, prema prikupljenim podacima naših obavještajaca), koliko i kamo je upućeno ljudstvo, a koliko i kamo vojnog materijala.

Živka Bibanović-Nemčić, „Kao instruktor Povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje Zagreba“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 349–352.