Punktovi

Potraga za sinom Dragice i Rade Končara

U vrijeme velike provale u partijskoj organizaciji koja je uslijedila nakon pada Milana Huperta i Anke Sertić Cincipinke u zimu 1941./1942. godine, Dragica Končar, tada članica Mjesnog komiteta KPH, postaje jedna od meta ustaške policije. Ustaše su dulje vrijeme tragale za njom dulje vrijeme kako bi što prije kako bi došli do informacija o njezinom životnom drugu, Radi Končaru. Nakon poroda u aprilu 1942. godine, zbog opasnosti koja mu je prijetila, predaje sina na čuvanje Josipi Saili koja nakratko s djetetom odlazi iz grada, a po povratku ga na čuvanje daje Tonki Krleža. Ovisno o tome koji je dio grada bio u većoj opasnosti zbog stalnih pretresa i racija, čuvale su ga naizmjence Štefica Piskač na Ljubljanici, Tonka Krleža u kući u blizini tvornice Siemens i Pepica Lukanović na Bukovcu, sve do oslobođenja.

Dragica je uvijek nešto štrikala dok smo boravili u sobi i stalno je ponavljala: "Ne javlja se moj Rade, nemam nikakvih vijesti od njega, bojim se da mu se nije nešto dogodilo." Ne sjećam se tko je Dragici rekao za njegovo hapšenje. Mislim da je to bio Vlado Popović. Dragica je vrlo bolno i teško podnijela vijest o padu svoga druga. Ne znam datum kad smo Dragicu smjestili u rodilište. Rodila je sina. Bio sam zadužen da je svaki dan posjećujem i nosim joj ručak. Kad sam prvi put došao kod nje, upitala me: »Hoćeš li da ti donesu moga malog Radu da vidiš kako je lijep.« Za vrijeme njezinog boravka u rodilištu svaki dan sam je informirao o najnovijim događajima. Pred osobljem i pacijentima Dragica me predstavila kao svog muža, kako moj svakidašnji dolazak ne bi izazvao sumnje. Iz rodilišta Dragicu sam prebacio kod obitelji Fine i Vlade Filinger. Dragica više nije poslije toga dolazila k nama u stan.

Branko Pađen, „Na specijalnim zadacima“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., ur. Lutvo Ahmetović et al., sv. 4 (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 91.

Najdraže uspomene su iz 1942. godine. Naime, Dragica Končar rodila je dijete koje je preuzela na čuvanje Pepica Saili. Za tim djetetom izdana je tjeralica jer se prilikom hapšenja Dragice našlo kod nje nekoliko fotografija malog Brace, kako smo ga mi zvali. Izvodili smo ga na šetnju pokrivenog gazom, a na eventualna pitanja zašto ga pokrivamo, odgovarali smo: zato da ne bi na njega padala prašina i slijetale muhe. Braco je kasnije dan na čuvanje mojoj sestri Tonki Krleži. Braco je kod nje bio do jeseni 1944. Susjedima se govorilo da je to dijete Tonkine kćeri Darinke. To je kasnije njezin suprug Rudi tolerirao jer je znao čije je dijete i volio ga kao svoje.

Slavek Kolarec i Blaženka Kolarec-Vičević, "Sastanci u našem stanu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., ur. Lutvo Ahmetović et al., sv. 4 (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 87.

Uoči rata bila sam uglavnom povezana s pok. drugaricom Dragicom Končar, koja mi je kasnije povjerila i svog sina koji je bio star 2 mjeseca i s kojim sam se ja morala kriti, jer je ustaška policija, nakon pogibije njegove majke i za njim tragala. Uz pomoć naših drugarica uspjela sam se ilegalno održati s djetetom u Zagrebu do godine 1944. Najviše sam se krila kod drugarice Krleža Antonije, Piskač Katarine i Šušković Milke. Godine 1944. otišla sam u partizane, jer je u Zagrebu bilo već veoma opasno i bojala sam se za malog Radu Končara. Pokojna Dragica Končar rekla mi je prilikom našeg zadnjeg susreta: "Čuvaj mi moje jedinče!"

Josipa Saili

HR-HDA-1723, "Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske Zagreb", kutija 408, 08-001.S-1.

Od proljeća god. 1942. u našem se stanu sastaje i Dragica Končar sa svojim tek rođenim sinom kojeg je preuzela na čuvanje Josipa Saili s kojom smo bili u rodbinskim vezama. Međutim, J. Saili napustila je zajedno s malim Končarevim djetetom Zagreb jer joj je zaprijetila opasnost hapšenja, ali se nakon nekog vremena vratila i ponovno nastanila kod nas. Dijete je predala Tonki Krleži kod koje je ostalo do proljeća 1944. godine, ali jer je ona stanovala na području Kustošije, koje je bilo išarano nagaznim minama ai sve češće bombardirao, bilo je najprije odlučeno da se dijete prebaci na oslobođeni teritorij ali zbog opasnosti od neprestanih ofenziva od toga se odustalo i mali se Končar ili "Braco", kako smo ga svi zvali sklonio kod nas. U međuvremenu je J. Saili otišla na oslobođeni teritorij.

Sve smo naše znance uspjeli uvjeriti da je to dijete jedne od naših rođakinja izvan Zagreba, ali se ubrzo posumnjalo da je to partizansko dijete, a to je, zapravo, predstavljalo neprestanu opasnost… Ponekad, kad bismo doznali da će na našem području doći do policijske premetačine i blokade, odnijeli smo malog Bracu do Pepice Lukanović na Bukovac, ali smo ga odmah nakon prestanka opasnosti uzimali natrag. Naime, mi za Bracu nismo imali nikakvog dokumenta kojim bismo policiji mogli dokazati njegov identitet. Radi sigurnosti djeteta naravno da se kod nas više nisu održavali sastanci a i nitko od aktivista nije k nama više dolazio.

Štefica Piskač, „Sjećanja učesnika“, u: Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, ur. Zlatko Čepo et al. (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta, 1971), 338–339.

Iz izvještaja Ustaške nadzorne službe od 15. kolovoza 1942. o hapšenju Dragice Končar

Izvor: Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, knjiga br. 1, ur. Marija Šoljan (Zagreb: Zagreb: Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955), 120.

Policijski karton Dragice Končar iz tridesetih godina

Izvor: HR-HDA-259, Redarstvena oblast za grad Zagreb, 2368.

Podijeli

Vezano

Stan Tonke Krleže
Nakon višemjesečnog skrivanja po različitim lokacijama u Zagrebu, Dragica Končar je uhapšena, te je 21. kolovoza 1942. preminula od posljedica mučenja. Zagrebom se u listopadu distribuira letak potaknut potjernicom izadnom od...
Ilegalna dječja bolnica i dom
Ilegalna dječja bolnica, koja je kasnije postala dom, na Stenjevcu u koju su prvo smještana djeca s Kozare i djeca partizana. Trajala do kraja rata.