Stan Branka i Viktorije Tučkorić

Kako je moj stan na Srebrenjaku bio u obiteljskoj kući u "gospodskoj četvrti", a ja nisam bio na popisu sumnjivih i kompromitiranih, bio je idalno sklonište za ilegalce. 

Joža Rutić doveo je napjrpije Dragu Sassa, koji je tu stanovao oko mjesec dana, a poslije prešao u prizemlje k mojoj sestri i šogoru, inž. Meliti i inž. Vjeki Viličići, a pred mojim je ocem fingirao šogorova daljnjeg rođaka. Poslije je kroz taj stan, kao kroz prolaznu etapu na dan-dva, prešlo desetak drugova i drugarica, među njima i drugarica MIlka Kufrin, kako su mi poslije rekli. U njemu je boravio i drug Kultura (Otmar Kreačić), na kojega je Rutić prenio "raspolaganje" stanom. Za neke od njih Nevečerel je nabavio legitimacije u koje smo stavljali fotografije izrađene u stanu, i naknadno, za svaku sigurnost, uništavali negativ. 

Na liniji "žena" Vikica je bila preko Olge Kovačić (Žoge) povezana s Verom Jurić (ime sam joj saznao poslije rata), a ona je dovela druga Doktora, za koga sam poslije doznao da je to bio Vlado Popović, instruktor CK. On je tražio da stan koristim isključivo da on tu irganizira sastanke. Nisam znao što da radim, pa sam se obratio Kulturi. Kad sam mu rekao da je to tražio Doktor, on se složio s tim. U toku ljeta i zime 1941. i početkom 1942. godine on je održao nekoliko sastanaka pod specijalno provedenim mjerama opreza. Moj je stan bio potpuno prepušten Doktoru. Ja sam odlazio u sestrin, koji je ona morala napusitit. Jednako su i otac i dvorkinja morali napustiti napustiti svoje garsonjere. Nagovorio bih ga da ode u Prečec. Ja sam u sestrinom stanu primio oko desetak drugova, koji su dolazili u većim vremenskim razmacima, a svaki je dolazio s drugom lozinkom koju sam ja provjeravao kod Doktora i nakon toga ih odvodio. Kaba bi predvečer sastanak završio, drugovi su pojedinačno napuštali kuću u većim nejednakim vremenskim razmacima. 

U tok 1943. i 1944. godine time se stanom na dulje ili kraće vrijeme koristilo više drugova i drugarica, od kojih se sjećam, osim drugova Bakrača i Carića, s kojima sam u najviše slučajeva držao vezu, još drugarica Lepe Perović (Seke), te drugova Matije MilanaMiškovića i Norberta Vebera Šabana.

Branko Tučkorić, „Moj rad u oslobodilačkom pokretu“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 161-162. 

 ...Mnoga prava imena koja tu navodim saznao sam tek na solobođenom teritoriju, a neka tek poslije rata, dok su mi mnogi nekadašnji suradnici još uvijek nepoznati po svojim pravim imenima. Mnoge drugoe i drugarice s kojima sam surađivao nisam ni spomenuo, jer se ničeg konkretnog s njima u vezi ne mogu sjetiti, iako sigurno zna da sam s njima surađivao. 

Možda je tome kriva konspiracija, koja se posve drugačije provodila u okupiranom Zagreub nego na slobodnom teritoriju. 

O tome kakva je bila konspiracija u Zagrebu neka posluži i ovaj detalj, iako smo moja pokojna žena Vikica i ja godinama zajedno surađivali gotovo u istom krugu, tek sam u kovoozu 1944. godine, kad sam odlazio u aprtizane, od nje saznao da je član KP od 1943. godine, mada je u to vrijeme bila organizacioni sekretar MK Zagreb, što mi je ona na oproštaju zaboravila reći. To mi je tek poslije njene smrti rekao Norbert Veber u partizanima, gdje sam tek saznao njegovo ime i funkciju. 

A za to kakva je konsipracija bila na oslobođenom teritoriju neka posluži ovaj detalj. U Prečecu sam kod svog rođaka Mirka Vidića, predsjednika NOO-a, trebao dočekati kurira iz Povjerenstva (nisam bio upućen da je to Povjerenstvo CK za sjevernu Hrvatsku). Čim je kurir ušao, prišao mi je i upitao me: Ti li si drug Tučkorić? Berusica te čeka u konspiraciji kod Donjeg Mikleuša.

Branko Tučkorić, „Moj rad u oslobodilačkom pokretu“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 169-170. 

Podijeli