Punktovi

Ilegalna radiostanica

XI. 1944. - 8. V. 1945.
Ljerka Kirac-Dulčić

Na početku Petrove ulice, uz crkvu, Veber i ja smo se ukrcali u tramvaj i odvezli do kraja tadašnje Ozaljske ulice. Tu, odmah uz potok, nalazi se Lošinjska cesta i mala kuća s visokim prizemljem, podrumom i tavanom. Na njoj je broj 44 (sada 24). Vlasništvo je obitelji Benel, koja je pristala dame primi, točno znajući što će se dogoditi ako nas otkrije neprijatelj. Šaban me upoznao s bakom Zorom, starom učiteljicom u penziji i Marijom i Olgom, profesoricama njemačkog i francusko jezika. Poslije dolaska ustaša obje su prekinule rad u školi i bavile se instrukcijama. Kad je ugovoreno da dođem njima, po naređenju Partije prekinule su rad u Agitpropu, odnosno prekinule su sa stenografiranjem i prekucavanjem vijesti „Slobodne Jugoslavije“, Moskve i Londona. Za kamuflažu su počele održavati tečajeve njemačkog jezika za predškolsku djecu.

Obitelj Benel primila me toplo, kao svoju kćerku. U potkrovlju kuće bila je sobica pripremljena za mene, te bunker 'ni na nebu ni na zemlji', napravljen posebno za tu svrhu. Nalazio se iznad ulaza – trijema u kuću – i u njega se uvlačilo s tavana. Na tavanu je ulaz bio zakamufliran komadom zagipsanog kartona i pokriven prozorskim staklima. Drug Veber je, a kasnije drugarica Živka Nemčić održavao sa mnom vezu i donosio mi šifrirane depeše, koje sam radio-stanicom slala na oslobođeni teritorij. Zato smo radi sigurnosti na tavanskom prozoru držale obješen komad bijelog platna kao znak da nema opasnosti i da mogu slobodno ući u kuću. U slučaju opasnosti platno smo skidale.

Postojala je mogućnost da ustaška vlast dodijeli stanara u tu moju sobicu, pa smo Olga i ja inscenirale rušenje krova. Napravile smo nekoliko pukotina na stropu, jednu jako izduble, iscrtale ih tušem da izgledaju još dublje. Još smo strop poduprle debelom gredom. Po podu smo nabacale suhog maltera. Tada je baka Zora dovela stanara iz podruma, domobrana Štefeka, da vidi kako se gore ne može stanovati. Eto, u tu sam se sobicu uselila na neodređeno vrijeme.

Približavao se kraj rata, imala sam mnogo posla. Osim veze s Povjerenstvom CK – Ankom Berus, OK Pokuplje – Mikom Špiljkom, OK Zagreb – Ružicom Turković, održavala sam vezu s prvom vladom Hrvatske u Splitu – drugom Vladimirom Bakarićem, te s komandantima Prve i Druge armije NOV Kočom Popovićem i Pekom Dapčevićem. Oni su sa svojim armijama napredovali prema Zagrebu, a mi smo brojile koliko su još kilometara udaljeni i činilo nam se da jako sporo napreduju.

Pošto je Živka, pripremajući grad za ulazak naših jedinica, bila neprestano na nogama, dio šifriranja prepustila je meni. Šifre su bile Zagreb i Hej Slaveni. Šifra Hej Slaveni je bila iste vrste kao moja stara u OK Zagreb, to jest kvadrat od deset znakova vodoravno i okomito, a šifra Zagreb je bila kompliciranija i ne mogu se sjetiti detalja. Kako nisam dospijevala svršavati sav posao, pošto sam trebala šifrirati, dešifrirati i emitirati depeše, po Živkinom odobrenju su mi pomagale Olga i Marija. Radile smo neprekidno, gotovo bez spavanja, naročito prvih dana svibnja.

Posljednja tri dana sam, uz ostale depeše, svaki put slala jednu s istim sadržajem: 'Dolazite što prije. Banda se povlači. U Zagrebu je bezvlašće.'

Ljerka Kirac Dulčić, „Sjećanja učesnika“, u: Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, ur. Zlatko Čepo i dr. (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta, 1971), 319–323.


Kad sam jedan dan došla u kuću u kojoj je bila naša radio-stanica, vidjela sam da je Ljerki popustio živac na jednom obrazu. Bojala sam se da joj se stanje još više ne pogorša, i to baš u vrijeme kada je bila najpotrebnija. Takvo stanje izazvala je psihička depresija zbog stalnog straha da ne bude otkrivena i uhapšena. Osim toga, dugo je boravila u bunkeru. Liječnika nisam smjela pozvati iz konspirativnih razloga. Simptome koje sam na njoj primijetila vjerno sam prikazala dru Borčiću. Stvar sam postavila tako kao da su mi to drugovi javili sa slobodnog teritorija za jednu bolesnicu i da traže stručno mišljenje i odgovarajuće lijekove. Kada me je saslušao, dao mi je neku mast i tablete i objasnio njihovu upotrebu. Nakon izvjesnog vremena Ljerka se oporavila i mogla je raditi dalje. Kod nje se u veljači i ožujku 1945. godine primjećivala nervna napetost, jer je rijetko izlazila iz kuće.

Živka Bibanović-Nemčić, „Kao instruktor Povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje u Zagrebu“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 356–357.

Video

Ivana Pejić, "Radio dnevnik Ljerke Kirac Dulčić", BLOK, 2017.

Podijeli

Žene i partija
PRETRAGA