Punktovi

Štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira 1935.

Štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira 1935.

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935.

Zagrebačka tvornica papira ima dugu tradiciju štrajkova još od početka 20. stoljeća. Njezini radnici bili su aktivni u sindikatima na koje je KPJ tijekom djelovanja u ilegali imala jak utjecaj tijekom 1920-ih i 1930-ih godina.

Zgasindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli
načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su
u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.
Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore
radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati
s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima
Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti
aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.
Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom
radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast
Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,
što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.
Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika
Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije
uspjela.
Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje
Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme
aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No
uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad
drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su
radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u
radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao
što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni
1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su
arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s
jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje
s komunistima. Treba posebice istaći da su
radnici Željezničke radionice već na početku 1930.
samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji
je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.
Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ
o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.
Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija
organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i
ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,
pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj
podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-
odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih
radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u
proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i
u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,
koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,
Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.
Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim
tvornicama.
Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen
rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su
se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili
u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako
dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.
Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.
ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na
kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u
tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije
tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.
Počinje se izdavati i list Željezničar.
Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje
povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da
s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici
ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine
1934. da će se »stvoriti organizacija od novih
ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve
veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji
aktiviziranjem radničkog pokreta.
Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine
Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi
su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški
pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni
karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno
samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i
u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno
te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val
započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,
tek borba radnika u velikim poduzećima počela je
davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.
Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk
radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —
— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od
15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih
radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje
Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka
u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir
raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao
Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem
su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici
su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor
kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku
bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije
plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi
samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan
im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se
već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,
uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici
su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima
zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od
3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi
prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice
odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici
shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se
eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su
i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio
politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo
197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88
radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih
tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih
radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa
štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri
velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su
to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.
Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor
formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja
Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide
se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj
borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca
— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu
radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli
tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo
uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.
Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,
je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje
kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu
odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije
svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao
radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni
zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da
se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka
partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake
okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala
očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće
izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca
radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa
uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,
23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.
Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao
kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali
uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s
novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala
izigrati kolektivni ugovor.
Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)
123
Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme
sn a i ka 1935. godine
Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine
Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili
kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih
radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike
Tvornice asfalta A. Resa.
U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke
štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa
koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo
u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici
gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su
se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju
ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.
Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk
je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do
60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su
sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni
socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni
u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno
vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune
fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene
su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog
organiziranja u sindikatima, dodjela jednog
radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim
ulicama plaćao se 25% više.
Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u
ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu
Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%
s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći
da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije
koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,
štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).
Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni
u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu
proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj
ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili
su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika
pod parolom »Tražimo kruha i rada«.
4
Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati
HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu
radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija
listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.
J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena
protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku
1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,
Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu
organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS
organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.
travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim
žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se
i u slijedećim godinama.
Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na
poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali
n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,
a često se događalo i to da su pojedine akcije
pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav
je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih
i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi
Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind
ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni
ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.
Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio
je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva
pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo
priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je
š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj
općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,
lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar
Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja
d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da
nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno
zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju
gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu
URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip
Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema
gradskim radnicima.
Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.
U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu
za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,
124
Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju
s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan
i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg
trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za
radnike.
U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez
metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite
kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu
ni po snazi a ni po rezultatima — ne može
usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka
uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj
radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi
1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju
radnika u toj tvornici koja je zapošljavala
200—500 radnika i radnica.
5
Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,
zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i
arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje
zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova
zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće
URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih
radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,
politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja
1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako
se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju
radnika, imala je i političko značenje, je r je
pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata
URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici
najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list
Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka
o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine
organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo
dva bila na području Trnja.
Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je
URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine
potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine
tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo
u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti
povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i
radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera
komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,
vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor
po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene
u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do
4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo
godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća
po zakonu.
Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima
zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.
neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ
zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih
povjerenika na Trnju bila izabrana s liste
URSSJ-ovih saveza.
6
Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom
situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se
i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje
uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.
Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu
17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva
radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva
raznih privrednih grana. Budući da je list
Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti
pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.
Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili
HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,
9. VII 1938, Rade Končar posredstvom
URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i
na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.
URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,
iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja
HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo
nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni
Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga
sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te
tvornice.
Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja
1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc
3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na
željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u
HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su
simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak
Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS
stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako
partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj
stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u
Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj
skupštini ispali su iz centralne uprave stari
HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.
Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti
do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i
poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više
upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna
skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana
za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-
125
Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,
pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog
sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo
do sukoba s policijom.
Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti
su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je
radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu
željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.
U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali
drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji
partijske organizacije na željeznici, koja je održana
u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,
a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,
za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan
Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska
prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.
7
iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih
iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim
namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene
.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito
jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv
-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.
. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da
.e plaće povisuju automatski s porastom troškova
.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio
v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard
i prava radnika stečena u ranijem periodu, a
nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju
lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,
ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.
it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.
RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom
lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički
povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije
.trajka 1938. godine
ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za
30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene
su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.
U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora
URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni
ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su
poboljšani i radni uvjeti.
Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija
»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,
znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog
uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.
Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti
radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u
siječnju 1940. završen s uspjehom.
Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,
koji su 1937. osnovali komunisti i priključili
URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u
laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih
radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših
radnih i materijalnih uvjeta.
God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,
kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,
a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.
Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene
ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan
jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput
mijenjana.
Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u
prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice
čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,
ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon
sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo
te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi
HRS.
Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od
jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za
razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj
prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni
funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a
u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih
progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički
Glas — list sindikalno organiziranih radnika,
pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji
je imao nakladu od 40.000 primjeraka.
Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi
Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom
Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a
postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih
demonstracija. Takve su bile demonstracije
3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali
protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog
režima.
8
Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.
Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a
vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne
vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje
radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije
HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.
Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana
koji je uspješno završen u lipnju 1940.
Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS
regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom
za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo
nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna
satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za
pokriće sve većih životnih troškova.
Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.
Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine
nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S
istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna
mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad
na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a
Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je
djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu
u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na
Radničku cestu i tako postaje trnjanska.
Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim
ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno
prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove
zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika
Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari
se uporno i žestoko bore za dodatak na
skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o
organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.
Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je
bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga
maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se
slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i
Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se
oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja
u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo
Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,
a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,
na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali
smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj
borbi.
Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u
Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova
(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje
štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik
broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran
u koncentracioni logor u Lepoglavu.
No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u
radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je
uhapsila oko 80 demonstranata.
9
Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno
da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa
je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena
odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u
kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,
bez obzira na sindikalnu pripadnost.
Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih
sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli
Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje
nadnica 19. rujna 1940.
voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i
tarifne pokrete i štrajkove.
Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni
miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,
u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.
»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu
svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10
dinara.
Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,
zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući
tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji
URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije
na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku
bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije
u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u
političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima
127
zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih
logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje
rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.
Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog
dana žena, 8. marta, održan je miting pred
»Ivančicom« i »Croatiom«.
Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku
«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju
uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a
da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost
momenta.
HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u
ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom
paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno
i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom
skuparinskog dodatka«.
U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,
uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni
ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.
To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se
priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih
ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove
Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali
radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je
uhapšeno.
Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u
»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima
su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice
papira.
Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim
tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike
loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici
su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje
HRS-a i vlasti.
Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do
1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu
s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima
vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali
su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.
Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena
rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici
usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli
dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato
ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije
bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan
njega.

U razdoblju od 1929. do 1933. trajkovi su bili malobrojni. S prestankom krize ponovno jača štrajkaški pokret. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno te godine 26 štrajkova. Pa iako je štrajkaški val započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima, tek borba radnika u velikim poduzećima počela je davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa, tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od 15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje Ante Dobrila Pepo, jedan od organizatora ustanka u Podravini 1941., koji je za vrijeme štrajka kao kurir raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran, uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od 3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se eventualni štrajk radnika učini bezefektnim, te su i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio politički karakter, jer u njemu nije sudjelovalo samo 197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88 radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa štrajkolomcima koje je uprava tvornice pokušala u tri velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su to građevinski radnici firme Neugebauer. Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor formirao je stalne štrajkaške straže, a iz sjećanja Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša odavala se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u borbi, i solidarnost ostalih radnika, osobito metalaca, koji su novčanim prilozima omogućili prehranu radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo uvjete koje je izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima. Pregovori su se nastavili narednih tjedana, jer su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje kolektivnog ugovora, nastojeći da se radni i platni odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti, 23. rujna 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana. Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao kalkuliran na bazi od 25% više na satnu plaću. Ali uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s novonastalom situacijom, te je na sve načine pokušavala izigrati kolektivni ugovor.

Štrajkašima Zagrebačke tvornice papira 1935. godine štrajkom od 26. kolovoza do 9. rujna uspjelo je izborili kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike Tvornice asfalta A. Resa. U Radničkim novinama, 30. kolovoza 1935, nalazimo uzroke štrajka 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa koji je započeo 26. kolovoza 1935. Štrajk je započeo u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici gubili svijest, štrajkašima u tvornici pridružili su se i ostali radnici zaposleni na betoniranju i asfaltiranju ulica te se tako našlo u štrajku oko 200 radnika. Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30%, a štrajk je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do 60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog organiziranja u sindikatima, dodjela jednog radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim ulicama plaćao se 25% više.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite kolektivnog ugovora iz 1935., ali se on ni po dometu ni po snazi a ni po rezultatima ne može usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj radništva se ponovo pogoršao i Josip Cazi 1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju radnika u toj tvornici koja je zapošljavala 200—500 radnika i radnica.

 

Korišteni izvor:

Mira Kolar-Dimitrijević (ur.) Zagrebačka općina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji, Zagreb: Skupština općine Trnje – IHRPH, 1981, 123-125.

UUUUsindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli
načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su
u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.
Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore
radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati
s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima
Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti
aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.
Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom
radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast
Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,
što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.
Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika
Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije
uspjela.
Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje
Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme
aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No
uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad
drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su
radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u
radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao
što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni
1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su
arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s
jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje
s komunistima. Treba posebice istaći da su
radnici Željezničke radionice već na početku 1930.
samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji
je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.
Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ
o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.
Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija
organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i
ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,
pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj
podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-
odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih
radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u
proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i
u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,
koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,
Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.
Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim
tvornicama.
Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen
rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su
se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili
u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako
dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.
Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.
ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na
kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u
tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije
tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.
Počinje se izdavati i list Željezničar.
Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje
povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da
s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici
ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine
1934. da će se »stvoriti organizacija od novih
ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve
veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji
aktiviziranjem radničkog pokreta.
Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine
Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi
su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški
pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni
karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno
samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i
u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno
te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val
započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,
tek borba radnika u velikim poduzećima počela je
davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.
Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk
radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —
— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od
15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih
radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje
Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka
u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir
raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao
Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem
su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici
su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor
kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku
bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije
plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi
samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan
im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se
već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,
uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici
su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima
zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od
3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi
prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice
odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici
shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se
eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su
i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio
politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo
197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88
radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih
tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih
radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa
štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri
velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su
to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.
Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor
formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja
Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide
se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj
borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca
— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu
radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli
tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo
uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.
Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,
je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje
kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu
odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije
svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao
radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni
zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da
se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka
partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake
okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala
očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće
izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca
radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa
uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,
23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.
Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao
kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali
uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s
novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala
izigrati kolektivni ugovor.
Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)
123
Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme
sn a i ka 1935. godine
Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine
Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili
kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih
radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike
Tvornice asfalta A. Resa.
U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke
štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa
koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo
u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici
gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su
se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju
ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.
Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk
je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do
60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su
sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni
socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni
u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno
vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune
fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene
su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog
organiziranja u sindikatima, dodjela jednog
radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim
ulicama plaćao se 25% više.
Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u
ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu
Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%
s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći
da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije
koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,
štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).
Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni
u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu
proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj
ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili
su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika
pod parolom »Tražimo kruha i rada«.
4
Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati
HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu
radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija
listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.
J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena
protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku
1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,
Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu
organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS
organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.
travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim
žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se
i u slijedećim godinama.
Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na
poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali
n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,
a često se događalo i to da su pojedine akcije
pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav
je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih
i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi
Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind
ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni
ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.
Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio
je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva
pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo
priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je
š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj
općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,
lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar
Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja
d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da
nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno
zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju
gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu
URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip
Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema
gradskim radnicima.
Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.
U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu
za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,
124
Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju
s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan
i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg
trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za
radnike.
U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez
metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite
kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu
ni po snazi a ni po rezultatima — ne može
usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka
uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj
radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi
1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju
radnika u toj tvornici koja je zapošljavala
200—500 radnika i radnica.
5
Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,
zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i
arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje
zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova
zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće
URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih
radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,
politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja
1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako
se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju
radnika, imala je i političko značenje, je r je
pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata
URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici
najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list
Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka
o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine
organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo
dva bila na području Trnja.
Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je
URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine
potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine
tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo
u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti
povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i
radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera
komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,
vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor
po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene
u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do
4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo
godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća
po zakonu.
Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima
zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.
neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ
zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih
povjerenika na Trnju bila izabrana s liste
URSSJ-ovih saveza.
6
Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom
situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se
i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje
uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.
Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu
17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva
radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva
raznih privrednih grana. Budući da je list
Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti
pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.
Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili
HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,
9. VII 1938, Rade Končar posredstvom
URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i
na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.
URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,
iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja
HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo
nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni
Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga
sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te
tvornice.
Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja
1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc
3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na
željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u
HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su
simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak
Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS
stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako
partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj
stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u
Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj
skupštini ispali su iz centralne uprave stari
HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.
Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti
do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i
poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više
upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna
skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana
za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-
125
Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,
pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog
sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo
do sukoba s policijom.
Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti
su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je
radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu
željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.
U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali
drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji
partijske organizacije na željeznici, koja je održana
u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,
a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,
za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan
Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska
prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.
7
iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih
iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim
namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene
.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito
jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv
-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.
. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da
.e plaće povisuju automatski s porastom troškova
.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio
v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard
i prava radnika stečena u ranijem periodu, a
nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju
lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,
ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.
it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.
RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom
lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički
povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije
.trajka 1938. godine
ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za
30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene
su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.
U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora
URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni
ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su
poboljšani i radni uvjeti.
Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija
»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,
znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog
uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.
Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti
radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u
siječnju 1940. završen s uspjehom.
Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,
koji su 1937. osnovali komunisti i priključili
URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u
laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih
radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših
radnih i materijalnih uvjeta.
God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,
kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,
a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.
Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene
ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan
jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput
mijenjana.
Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u
prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice
čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,
ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon
sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo
te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi
HRS.
Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od
jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za
razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj
prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni
funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a
u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih
progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički
Glas — list sindikalno organiziranih radnika,
pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji
je imao nakladu od 40.000 primjeraka.
Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi
Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom
Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a
postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih
demonstracija. Takve su bile demonstracije
3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali
protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog
režima.
8
Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.
Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a
vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne
vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje
radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije
HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.
Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana
koji je uspješno završen u lipnju 1940.
Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS
regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom
za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo
nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna
satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za
pokriće sve većih životnih troškova.
Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.
Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine
nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S
istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna
mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad
na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a
Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je
djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu
u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na
Radničku cestu i tako postaje trnjanska.
Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim
ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno
prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove
zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika
Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari
se uporno i žestoko bore za dodatak na
skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o
organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.
Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je
bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga
maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se
slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i
Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se
oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja
u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo
Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,
a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,
na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali
smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj
borbi.
Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u
Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova
(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje
štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik
broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran
u koncentracioni logor u Lepoglavu.
No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u
radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je
uhapsila oko 80 demonstranata.
9
Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno
da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa
je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena
odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u
kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,
bez obzira na sindikalnu pripadnost.
Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih
sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli
Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje
nadnica 19. rujna 1940.
voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i
tarifne pokrete i štrajkove.
Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni
miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,
u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.
»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu
svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10
dinara.
Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,
zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući
tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji
URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije
na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku
bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije
u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u
političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima
127
zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih
logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje
rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.
Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog
dana žena, 8. marta, održan je miting pred
»Ivančicom« i »Croatiom«.
Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku
«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju
uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a
da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost
momenta.
HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u
ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom
paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno
i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom
skuparinskog dodatka«.
U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,
uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni
ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.
To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se
priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih
ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove
Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali
radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je
uhapšeno.
Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u
»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima
su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice
papira.
Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim
tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike
loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici
su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje
HRS-a i vlasti.
Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do
1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu
s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima
vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali
su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.
Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena
rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici
usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli
dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato
ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije
bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan
njega.Godine 1929— 1934. Iako su revolucionarni, prokomunistički
sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli
načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su
u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.
Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore
radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati
s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima
Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti
aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.
Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom
radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast
Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,
što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.
Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika
Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije
uspjela.
Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje
Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme
aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No
uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad
drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su
radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u
radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao
što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni
1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su
arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s
jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje
s komunistima. Treba posebice istaći da su
radnici Željezničke radionice već na početku 1930.
samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji
je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.
Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ
o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.
Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija
organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i
ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,
pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj
podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-
odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih
radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u
proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i
u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,
koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,
Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.
Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim
tvornicama.
Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen
rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su
se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili
u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako
dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.
Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.
ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na
kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u
tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije
tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.
Počinje se izdavati i list Željezničar.
Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje
povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da
s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici
ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine
1934. da će se »stvoriti organizacija od novih
ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve
veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji
aktiviziranjem radničkog pokreta.
Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine
Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi
su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški
pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni
karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno
samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i
u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno
te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val
započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,
tek borba radnika u velikim poduzećima počela je
davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.
Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk
radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —
— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od
15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih
radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje
Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka
u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir
raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao
Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem
su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici
su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor
kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku
bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije
plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi
samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan
im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se
već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,
uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici
su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima
zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od
3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi
prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice
odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici
shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se
eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su
i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio
politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo
197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88
radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih
tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih
radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa
štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri
velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su
to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.
Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor
formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja
Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide
se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj
borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca
— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu
radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli
tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo
uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.
Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,
je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje
kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu
odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije
svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao
radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni
zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da
se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka
partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake
okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala
očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće
izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca
radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa
uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,
23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.
Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao
kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali
uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s
novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala
izigrati kolektivni ugovor.
Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)
123
Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme
sn a i ka 1935. godine
Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine
Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili
kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih
radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike
Tvornice asfalta A. Resa.
U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke
štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa
koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo
u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici
gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su
se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju
ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.
Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk
je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do
60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su
sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni
socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni
u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno
vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune
fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene
su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog
organiziranja u sindikatima, dodjela jednog
radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim
ulicama plaćao se 25% više.
Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u
ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu
Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%
s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći
da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije
koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,
štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).
Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni
u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu
proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj
ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili
su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika
pod parolom »Tražimo kruha i rada«.
4
Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati
HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu
radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija
listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.
J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena
protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku
1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,
Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu
organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS
organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.
travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim
žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se
i u slijedećim godinama.
Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na
poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali
n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,
a često se događalo i to da su pojedine akcije
pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav
je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih
i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi
Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind
ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni
ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.
Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio
je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva
pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo
priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je
š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj
općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,
lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar
Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja
d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da
nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno
zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju
gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu
URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip
Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema
gradskim radnicima.
Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.
U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu
za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,
124
Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju
s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan
i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg
trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za
radnike.
U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez
metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite
kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu
ni po snazi a ni po rezultatima — ne može
usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka
uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj
radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi
1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju
radnika u toj tvornici koja je zapošljavala
200—500 radnika i radnica.
5
Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,
zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i
arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje
zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova
zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće
URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih
radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,
politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja
1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako
se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju
radnika, imala je i političko značenje, je r je
pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata
URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici
najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list
Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka
o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine
organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo
dva bila na području Trnja.
Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je
URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine
potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine
tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo
u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti
povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i
radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera
komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,
vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor
po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene
u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do
4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo
godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća
po zakonu.
Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima
zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.
neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ
zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih
povjerenika na Trnju bila izabrana s liste
URSSJ-ovih saveza.
6
Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom
situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se
i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje
uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.
Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu
17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva
radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva
raznih privrednih grana. Budući da je list
Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti
pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.
Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili
HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,
9. VII 1938, Rade Končar posredstvom
URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i
na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.
URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,
iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja
HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo
nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni
Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga
sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te
tvornice.
Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja
1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc
3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na
željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u
HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su
simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak
Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS
stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako
partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj
stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u
Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj
skupštini ispali su iz centralne uprave stari
HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.
Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti
do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i
poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više
upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna
skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana
za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-
125
Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,
pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog
sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo
do sukoba s policijom.
Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti
su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je
radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu
željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.
U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali
drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji
partijske organizacije na željeznici, koja je održana
u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,
a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,
za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan
Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska
prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.
7
iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih
iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim
namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene
.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito
jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv
-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.
. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da
.e plaće povisuju automatski s porastom troškova
.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio
v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard
i prava radnika stečena u ranijem periodu, a
nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju
lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,
ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.
it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.
RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom
lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički
povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije
.trajka 1938. godine
ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za
30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene
su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.
U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora
URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni
ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su
poboljšani i radni uvjeti.
Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija
»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,
znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog
uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.
Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti
radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u
siječnju 1940. završen s uspjehom.
Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,
koji su 1937. osnovali komunisti i priključili
URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u
laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih
radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših
radnih i materijalnih uvjeta.
God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,
kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,
a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.
Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene
ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan
jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput
mijenjana.
Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u
prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice
čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,
ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon
sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo
te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi
HRS.
Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od
jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za
razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj
prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni
funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a
u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih
progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički
Glas — list sindikalno organiziranih radnika,
pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji
je imao nakladu od 40.000 primjeraka.
Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi
Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom
Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a
postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih
demonstracija. Takve su bile demonstracije
3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali
protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog
režima.
8
Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.
Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a
vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne
vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje
radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije
HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.
Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana
koji je uspješno završen u lipnju 1940.
Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS
regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom
za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo
nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna
satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za
pokriće sve većih životnih troškova.
Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.
Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine
nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S
istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna
mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad
na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a
Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je
djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu
u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na
Radničku cestu i tako postaje trnjanska.
Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim
ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno
prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove
zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika
Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari
se uporno i žestoko bore za dodatak na
skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o
organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.
Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je
bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga
maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se
slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i
Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se
oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja
u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo
Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,
a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,
na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali
smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj
borbi.
Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u
Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova
(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje
štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik
broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran
u koncentracioni logor u Lepoglavu.
No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u
radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je
uhapsila oko 80 demonstranata.
9
Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno
da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa
je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena
odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u
kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,
bez obzira na sindikalnu pripadnost.
Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih
sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli
Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje
nadnica 19. rujna 1940.
voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i
tarifne pokrete i štrajkove.
Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni
miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,
u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.
»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu
svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10
dinara.
Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,
zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući
tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji
URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije
na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku
bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije
u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u
političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima
127
zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih
logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje
rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.
Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog
dana žena, 8. marta, održan je miting pred
»Ivančicom« i »Croatiom«.
Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku
«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju
uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a
da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost
momenta.
HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u
ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom
paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno
i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom
skuparinskog dodatka«.
U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,
uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni
ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.
To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se
priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih
ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove
Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali
radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je
uhapšeno.
Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u
»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima
su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice
papira.
Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim
tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike
loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici
su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje
HRS-a i vlasti.
Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do
1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu
s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima
vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali
su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.
Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena
rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici
usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli
dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato
ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije
bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan
njega.Godine 1929— 1934. Iako su revolucionarni, prokomunistički
sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli
načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su
u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.
Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore
radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati
s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima
Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti
aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.
Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom
radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast
Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,
što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.
Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika
Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije
uspjela.
Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje
Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme
aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No
uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad
drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su
radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u
radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao
što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni
1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su
arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s
jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje
s komunistima. Treba posebice istaći da su
radnici Željezničke radionice već na početku 1930.
samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji
je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.
Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ
o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.
Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija
organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i
ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,
pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj
podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-
odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih
radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u
proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i
u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,
koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,
Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.
Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim
tvornicama.
Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen
rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su
se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili
u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako
dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.
Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.
ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na
kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u
tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije
tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.
Počinje se izdavati i list Željezničar.
Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje
povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da
s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici
ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine
1934. da će se »stvoriti organizacija od novih
ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve
veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji
aktiviziranjem radničkog pokreta.
Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine
Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi
su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški
pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni
karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno
samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i
u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno
te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val
započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,
tek borba radnika u velikim poduzećima počela je
davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.
Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk
radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —
— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od
15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih
radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje
Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka
u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir
raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao
Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem
su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici
su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor
kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku
bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije
plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi
samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan
im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se
već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,
uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici
su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima
zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od
3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi
prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice
odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici
shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se
eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su
i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio
politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo
197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88
radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih
tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih
radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa
štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri
velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su
to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.
Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor
formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja
Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide
se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj
borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca
— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu
radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli
tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo
uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.
Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,
je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje
kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu
odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije
svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao
radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni
zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da
se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka
partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake
okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala
očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće
izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca
radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa
uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,
23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.
Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao
kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali
uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s
novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala
izigrati kolektivni ugovor.
Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)
123
Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme
sn a i ka 1935. godine
Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine
Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili
kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih
radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike
Tvornice asfalta A. Resa.
U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke
štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa
koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo
u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici
gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su
se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju
ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.
Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk
je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do
60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su
sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni
socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni
u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno
vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune
fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene
su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog
organiziranja u sindikatima, dodjela jednog
radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim
ulicama plaćao se 25% više.
Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u
ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu
Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%
s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći
da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije
koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,
štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).
Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni
u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu
proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj
ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili
su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika
pod parolom »Tražimo kruha i rada«.
4
Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati
HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu
radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija
listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.
J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena
protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku
1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,
Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu
organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS
organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.
travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim
žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se
i u slijedećim godinama.
Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na
poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali
n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,
a često se događalo i to da su pojedine akcije
pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav
je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih
i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi
Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind
ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni
ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.
Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio
je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva
pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo
priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je
š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj
općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,
lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar
Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja
d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da
nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno
zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju
gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu
URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip
Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema
gradskim radnicima.
Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.
U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu
za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,
124
Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju
s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan
i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg
trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za
radnike.
U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez
metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite
kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu
ni po snazi a ni po rezultatima — ne može
usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka
uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj
radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi
1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju
radnika u toj tvornici koja je zapošljavala
200—500 radnika i radnica.
5
Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,
zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i
arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje
zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova
zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće
URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih
radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,
politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja
1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako
se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju
radnika, imala je i političko značenje, je r je
pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata
URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici
najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list
Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka
o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine
organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo
dva bila na području Trnja.
Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je
URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine
potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine
tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo
u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti
povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i
radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera
komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,
vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor
po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene
u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do
4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo
godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća
po zakonu.
Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima
zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.
neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ
zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih
povjerenika na Trnju bila izabrana s liste
URSSJ-ovih saveza.
6
Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom
situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se
i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje
uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.
Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu
17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva
radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva
raznih privrednih grana. Budući da je list
Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti
pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.
Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili
HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,
9. VII 1938, Rade Končar posredstvom
URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i
na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.
URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,
iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja
HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo
nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni
Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga
sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te
tvornice.
Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja
1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc
3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na
željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u
HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su
simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak
Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS
stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako
partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj
stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u
Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj
skupštini ispali su iz centralne uprave stari
HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.
Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti
do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i
poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više
upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna
skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana
za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-
125
Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,
pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog
sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo
do sukoba s policijom.
Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti
su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je
radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu
željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.
U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali
drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji
partijske organizacije na željeznici, koja je održana
u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,
a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,
za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan
Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska
prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.
7
iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih
iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim
namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene
.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito
jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv
-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.
. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da
.e plaće povisuju automatski s porastom troškova
.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio
v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard
i prava radnika stečena u ranijem periodu, a
nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju
lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,
ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.
it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.
RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom
lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički
povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije
.trajka 1938. godine
ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za
30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene
su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.
U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora
URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni
ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su
poboljšani i radni uvjeti.
Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija
»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,
znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog
uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.
Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti
radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u
siječnju 1940. završen s uspjehom.
Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,
koji su 1937. osnovali komunisti i priključili
URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u
laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih
radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših
radnih i materijalnih uvjeta.
God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,
kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,
a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.
Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene
ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan
jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput
mijenjana.
Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u
prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice
čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,
ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon
sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo
te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi
HRS.
Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od
jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za
razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj
prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni
funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a
u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih
progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički
Glas — list sindikalno organiziranih radnika,
pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji
je imao nakladu od 40.000 primjeraka.
Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi
Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom
Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a
postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih
demonstracija. Takve su bile demonstracije
3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali
protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog
režima.
8
Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.
Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a
vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne
vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje
radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije
HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.
Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana
koji je uspješno završen u lipnju 1940.
Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS
regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom
za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo
nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna
satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za
pokriće sve većih životnih troškova.
Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.
Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine
nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S
istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna
mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad
na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a
Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je
djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu
u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na
Radničku cestu i tako postaje trnjanska.
Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim
ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno
prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove
zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika
Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari
se uporno i žestoko bore za dodatak na
skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o
organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.
Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je
bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga
maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se
slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i
Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se
oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja
u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo
Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,
a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,
na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali
smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj
borbi.
Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u
Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova
(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje
štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik
broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran
u koncentracioni logor u Lepoglavu.
No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u
radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je
uhapsila oko 80 demonstranata.
9
Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno
da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa
je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena
odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u
kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,
bez obzira na sindikalnu pripadnost.
Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih
sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli
Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje
nadnica 19. rujna 1940.
voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i
tarifne pokrete i štrajkove.
Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni
miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,
u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.
»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu
svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10
dinara.
Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,
zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući
tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji
URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije
na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku
bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije
u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u
političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima
127
zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih
logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje
rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.
Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog
dana žena, 8. marta, održan je miting pred
»Ivančicom« i »Croatiom«.
Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku
«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju
uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a
da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost
momenta.
HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u
ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom
paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno
i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom
skuparinskog dodatka«.
U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,
uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni
ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.
To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se
priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih
ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove
Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali
radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je
uhapšeno.
Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u
»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima
su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice
papira.
Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim
tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike
loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici
su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje
HRS-a i vlasti.
Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do
1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu
s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima
vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali
su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.
Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena
rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici
usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli
dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato
ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije
bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan
njega.

Podijeli

Slojevi

Ilegala 1931. – 1941.
PRETRAGA
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Ilegala 1931. – 1941.