Punktovi

Pad Vikice Tučkorić (Galja)

28. X. 1944.

Viktorija i Branko Tučkorić od 1941. godine bili su uključeni u partijski rad pa je tako odmah po okupaciji Viktorija Tučkorić zadužena za uspostavu linije žena s Olgom Žerdik Kovačić i Verom Jurić i organiziranje akcija za pomoć logorašima. Godinu dana provodi u ženskoj kaznionici u Požegi gdje revno nastavlja s ilegalnim radom, održavajući kontakte pomoću kojih uspostavlja vezu za pomoć političkim osuđenicama u kaznionici, uglavnom zatvorenima zbog pripadnosti partiji, pomoći partizanima, suradnje s komunistima, članstva u AFŽ-u ili SKOJ-u. Nakon povratka u Zagreb drži veze s instruktorima Povjerenstva CK KPH – Lepom Perović, Milanom Miškovićem i Norbertom Veberom. Kao organizacioni sekretar zagrebačkog Mjesnog komiteta KPH uhapšena je i pogubljena vješanjem u Sv. Nedelji 28.10.1944. godine.

Prvo hapšenje Viktorije Tučkorić rezultat je ustaškog montiranog procesa kojim su zakonsku zabranu pobačaja iskoristili kako bi došli do jedne od aktivnih ilegalki. U proljeće je hapsi Ustaška nadzorna služba jer je pomogla pri pobačaju tako što je odvela nećakovu djevojku liječniku koji je trebao izvršiti zahvat. Kao i u srodnim prijestupima, svi uključeni bili su osuđeni na smrt na prijekom sudu. Naknadno će ih „milošću Poglavnika“ pomilovati i odrediti im zatvorske kazne, a djevojku osloboditi. Zakonske mjere koje su se odnosile na pobačaj bile su izrazito represivne jer su u potpunosti isključivale sudsko ublaživanje kazne i rehabilitaciju za sve kaznene prijestupe koji su vezani za pobačaj, ostavljajući isključivo mogućnost instituta pomilovanja, što nije bio slučaj za sva druga djela obuhvaćena Kaznenim zakonikom. Iz sjećanja Branka Tučkorića poznato je kako je "žrtva“, odnosno djevojka koja je trebala izvršiti pobačaj bila ustaška provokatorica Nada Rajtić.

U međuvremenu između smrtne presude i pomilovanja moje žene, imao sam pravo svaki dan razgovarati s njom, a kako je to bilo na sudu, mogli smo prilično nesmetano govoriti, pa sam je obavijestio o budućem pomilovanju i istovremeno smo se dogovorili o šifri za dopisivanje. Podmitivši sudbenog pratioca prilikom Vikičine otpreme u požešku žensku kaznionicu, putovao sam i ja u uniformi sa "službenom" propusnicom do same kaznionice.
Upraviteljica "časna majka", zaguljena stara ustašica, primila me je vrlo hladno, no uspio sam je šarmirati "uljudnim" ponašanjem, gdje se hvaljen isus miješao s ljubim ruke, pa mi odobri posjete ženi svaka tri tjedna umjesto jedanput mjesečno i dopusti da joj pišem jedanput tjedno. Svaki posjet značio je i pun kovčeg kalorične hrane ženi i slatke poklone časnoj majci. Prilikom drugog ili trećeg posjeta zapitala me je da li bih kao "ispravan hrvatski časnik" imao nešto protiv da ona Vikicu premjesti k političkim osuđenicama, jer su one, usprkos svemu, "ipak"pristojnije društvo. Ja tobože nisam bio oduševljen, ali sam se dao nagovoriti, izrazivši uvjerenje da to neće nepovoljno djelovati na moju ženu, koja je doduše pogriješila, za što i snosi pravednu kaznu, ali je politički ispravna, itd.
U toku gotovo godine dana što ju je Vikica provela u kaznionici javljao sam joj svaki tjedan ugovorenom šifrom političku i vojnu situaciju, a ona je to dalje prenosila ostalim zatvorenicama. Ona je pak meni javljala na koje zatvorenice se mogu upućivati pošiljke s hranom i tko da fungira kao pošiljalac. Tako je olakšan rad CP za pomoć političkim osuđenicima u Požegi. U toku njenog boravka dvije kažnjenice su puštene na slobodu, koje su izgubile vezu, te me je šifrom upozorila da će se meni javiti i da ih povežem i prebacim na oslobođeni teritorij. To je i ostvareno.

Branko Tučkorić, "Moj rad u oslobodilačkom pokretu“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 163–164.

O njezinom predanom radu na mjestu organizacionog sekretara Mjesnog komiteta ponajprije je znano iz sjećanja Norberta Vebera, instruktora Povjerenstva CK KPH, kao i kurirki s kojima je održavala veze.

S Vikicom Tučkorić najčešće sam se sastajala u tramvaju. Imale smo unaprijed dogovoreno vrijeme i stanicu na kojoj ću se ja popeti u određeni tramvaj. Na primjer, ulazila bih kod Frankopanske u liniju broj 1. Ona je obično stajala blizu ulaznih vrata, tako da sam je mogla vidjeti, kako ne bih ušla u krivi tramvaj. Gotovo uvijek je to bila prikolica, jer je iz nje bilo lakše iskakati, a ulazila bih obično među posljednjima, kako bih uočila i izbjegla eventualnu pratnju. Čim me je ona opazila, povlačila bi se pomalo prema sredini kola (onda nije bilo srednjih vrata), gdje bi je ja stigla i u gužvi, neopaženo, zamijenile bismo torbe. Bile su to potpuno iste platnene torbe, koje su bile napravljene za tu svrhu. Iako prilično natovarene poštom i štampom na vrhu su bile napunjene salatom ili povrćem za juhu. Nakon dvije-tri tramvajske stanice, a ponekad već na prvoj sljedećoj, ona bi silazila, a ja produžila dalje. Tako smo se sastajale po nekoliko puta, a da nismo progovorile ni riječi. Ako je bilo potrebno usmeno komuniciranje, često smo se sastajale na Srebrnjaku. Ona je tada dolazila sa svojom kćerkom.

Neda Rukavina-Prohaska, "Moja kurirska djelatnost“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 180.

U pitanju Galje stvar je svršena. Ona je obješena 28. 10. kod Sv. Nedjelje. Prilažem o tome novine. Držala se na policiji herojski i nije nikoga odala iako je bila batinjana. O njenom hapšenju kruže najrazličitije verzije, što svakako ne možemo provjeriti. Na svaki način izgleda da je na ulici prokazana policiji od nekoga tko je prije nje uhapšen. Međutim, ne možemo točno ustanoviti tko bi to bio, jer su glasine suprotne. Znamo samo to da sa njene strane nije nitko pao iako je mogla provaliti i mene, a pored toga mnoge druge. Svakako je potrebno da joj se posveti članak u "Naprijedu", jer je jedna između onih drugarica, koje mi danas ne možemo ovdje nadoknaditi. Vršila je dužnost orgsekretara i dala sve od sebe, da se sredi stanje nakon ljetošnjih događaja. Posvetila se bila potpuno tom radu.

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1221, "Povjerenstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za sjevernu Hrvatsku", kutija 7, KP-54/1377.

Nakon pada Vikice Tučkorić Povjerenstvo je u komunikaciji s Norbertom Veberom inzistiralo da se svi koji su na neki način povezani s Vikicom izvuku iz grada kako bi se spriječili daljnji padovi. To će ujedno i biti politika Povjerenstva sve do kraja rata kako bi se sačuvalo što više aktivista NOP-a.

U vezi sa zadnjim nezgodnim događajima mi smatramo, da je potrebno da Ti odmah dođeš van. Isto tako treba da dođu van svi oni ljudi, koji su ugroženi. Čini nam se, da bi Čiko također mogao biti u opasnosti, pa zato, ukoliko je to točno, odmah ga šaljite van. Uopće treba da se držite slijedećeg kursa: svakog onog kojemu sa bilo koje strane prijeti opasnost hapšenja šaljite van, jer se nama ne isplati izgubiti ni jednog čovjeka za rad za ono kratko vrijeme, koje još predstoji do oslobođenja Zagreba. Prema tome treba i sada u tom duhu postupiti. Ukoliko su prijateljice također u opasnosti, treba i njih povući. U svakom slučaju treba najtočnije ispitati sve veze i isključiti svaku mogućnost da budu ugrožene u vezi sa zadnjim događajima.

Norbert Veber, "Ilegalan rad u 1944. godini", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 249.

Podijeli

Vezano

Stan Branka i Viktorije Tučkorić
Stan Viktorije i Branka Tučkorića služio je kao sklonište za ilegalce, uglavnom partijsko rukovodstvo, ali i kao mjesto gdje se privremeno skladištio, umnožavao i organizirao ilegalni materijal. Oboje su od 1941....
Uhićenje Branka Tučkorića (Orač)
Branko Tučkorić Orač uhićen je uoči katoličkog Uskrsa 1944. godine na radnom mjestu u Narodnoj zaštiti III. kotara u Zagrebu.
Dolazak Instruktora Povjerenstva Norberta Vebera (Šaban) u Zagreb
Norbert Veber (Šaban ili Mladen) je bio Instruktor za Zagrebačku organizaciju poslan od povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Instruktor CK je bio najvažnija politička i organizacijska uloga na terenu u...