Punktovi

Pad Danice Kleme (Smilja), posljednjeg ratnog sekretara MK KPH Zagreb

II. 1945.
Kranjčevićeva

S dobivenim instrukcijama vratila sam se u Zagreb. Povratak je protekao bez teškoća. Bila sam obučena kao seljanka i vratila se sa željezničarom Štefom (Stjepan Ščitarosi Rusan). Po povratku iz Posavine javila sam se Ljerki i otišla na vezu Seki (Pauli Martinčić-Rakamarić). Kada sam došla do njenog stana, jedna je žena istrčala pred mene i rekla mi da se odmah udaljim, jer da je Seka uhapšena, pa da je zbog toga njena stanodavka, Katica Valjak, s djetetom prebačena u partizane. Prirodno je da sam se uzbudila kada sam to čula. Zatim me je ta žena upozorila da više ne dolazim, jer da agenti UNS-a stalno kontroliraju kuću.

Istog dana poslije podne imala sam otprije ugovoren sastanak, tj. prije polaska na teren, sa sekretarom Mjesnog komiteta KPH Danicom Kleme-Smiljom. Kad sam došla u određeno vrijeme pred kuću i dala naš dogovoreni signal, nisam dobila odgovor. Odmah sam shvatila da je uhapšena. (Prijašnji sekretar Folnović otišao je na oslobođeni teritorij sredinom siječnja 1945. godine, odmah poslije hapšenja članova MK Zalkovića i Krunića.) To je bilo u Kranjčevićevoj ulici. U tom trenutku spazila sam nekog čovjeka kako dolazi iza ugla. Krenula sam Kranj- čevićevom ulicom prema Samoborskom kolodvoru. Uvjerila sam se da me taj nepoznati čovjek prati. Zaključila sam u uzbuđenju da je to policijski agent. Kad sam se približila Novoj cesti, požurila sam, ali su koraci iza mene još uvijek stravično odzvanjali. Obuzeo me je strah, ali ne i osjećaj rezignacije. Hodala sam brzim koracima. Nisam uspjela stići do Kučerine ulice, nego sam skrenula u prvu malu ulicu (sporednu) i potrčala prema Omladinskom igralištu blizu Gradskog vodovoda. Na sreću, tamo je bio neki kanal i ja sam ušla u njega. Već je bio mrak (oko 8 sati uvečer). Najkasnije do 9 sad trebala sam ući u ilegalni stan Slaveka Kolarca, koji je bio u Kućerinoj 72. Po tom kanalu sam dalje hodala i sva sam se izblatila. Napokon sam izišla. Na ulici više nije bilo nikoga. Pogledala sam kuću u Kučerinoj ulici i primijetila da je ugovoreni znak na prozoru. Laknulo mi je. Ušla sam u kuću. Moji stanodavci su se zaprepastili kad su me vidjeli onako uprljanu. Nisam im htjela ništa pripovijedati, da ih ne uplašim. Rekla sam da sam se pokliznula i pala u potok.

Slijedeći dan otišla sam potražiti svoje veze. Naišla sam na Petra Prpića, jedinog preostalog člana Mjesnog komiteta KPH. On mi je ispričao da su Seka i Smilja uhapšene, kao i još neki drugovi, a da ih je izdao jedan drug iz grupe Slovenaca. Padali su na vezi. Prpić je također išao na vezu. Dolazeći ulicom prema drugu za vezu, vidio je da ga prati neki nepoznati čovjek. To mu je bilo sumnjivo, pa se vratio i tako izbjegao hapšenje. Našla sam se u teškoj situaciji zbog hapšenja većine članova MK KPH. Odmah sam o svemu javila preko radio-stanice Savi Zlatiću, koji je kao član Biroa CK KPH, uz ostale obaveze, bio zadužen i za Zagreb.

(Poslije oslobođenja sam saznala da se Seka htjela ubiti iz pištolja kada su je uhapsili, budući da joj ga nisu pronašli. Pri ulazu u zatvor pucala je sebi u usta, ali joj je pištolj zatajio. Jako su je mučili. Pod batinama je priznala da se u Zagrebu nalazi još jedna ilegalka partizanka. Primoravši je da sjedne s njima u automobil, ustaše su je vozili po gradu s ciljem da me ona prokaže kada me primijeti. Međutim, ona je znala da sam u Posavini i vjerovala da me neće vidjeti, a tako je izbjegavala mučenja.)

Određeno vrijeme prije razbijanja Mjesnog komiteta KPH, zbog ma sovnih hapšenja antifašista, teže smo dobivali stanove za održavanje duljih sasta naka. Zbog toga smo se dogovarali šećući ulicama, a za dulji razgovor išli smo u crkve. Po svim zagrebačkim crkvama sastajala sam se s pojedinim članovima komiteta i prenosila im upute za rad. U crkvi smo se osjećali sigurni. Predavala sam im poneki paketić ili letak, a to nikad nitko nije primjećivao niti u što posumnjao. Na tim sam sastancima svakoj od veza davala zadatak da nađe neki stan u kojem bi se mogao održati sastanak MK. Predsjednik Mjesnog NOO-a za Zagreb bio je dr Berislav Borčić. S njim sam mogla slobodno razgovarati u njegovoj kancelariji, ali ni kod njega se MK nije mogao sastati da bismo se dogovarali o zadacima u vezi s predstojećim oslobođenjem Zagreba...

...Poslije hapšenja većine članova MK KPH u veljači 1945. godine, smatrala sam da je najbolje da novi MK ne osnivam, jer sam bila uvjerena da bi i on bio razbijen, budući da su uvjeti za ilegalni rad pred oslobođenje bili vrlo teški. Svi agenti Gestapoa i UNS-a iz raznih mjesta Hrvatske, a također i žandari koji su bježali pred našom vojskom, sklanjali su se u Zagreb i u njemu odmah bili ubacivani u borbu protiv NOP-a. Bilo ih je na hiljade. Vrzmali su se svuda: po ulicama, raskršćima, tramvajskim stanicama, restauracijama, bifeima itd. Kontro lirali su sve građane. Čim bi opazili da dvojica razgovaraju, odmah bi ih legitimirali i premetali. U takvoj situaciji, kada su otprije Gestapo i UNS rafiniranim meto dama povremeno rušili naše ilegalne organizacije (rukovodstva), odlučila sam da se do dolaska naših jedinica oslonim na drugove koji nisu kompromitirani. To su bili pojedini aktivisti u antifašističkim organizacijama, moji kuriri i neki drugovi iz naših obavještajnih grupa. Takva situacija trajala je nešto manje od mjesec dana prije oslobođenja Zagreba.

S drugovima Dušanom Doderom, Valentom Krovinovićem, Ženom Kalođerom, Adolfom Voukom, Petrom Prpićem, Vinkom Jumićem, pa preko Dodera i s Jaroslavom Machačekom i Milanom Pavićem, vršila sam pripreme da se sačuvaju javni objekti (vodovod, električna centrala, Savski most, tvornice, pli nara, itd.), jer su Nijemci i ustaše pri povlačenju sve to htjeli eksplozivom razrušiti. Svi su ti objekti još prije bili minirani. Međutim, u njima je bilo naših simpatizera, i ponešto aktivista koji nisu bili otišli na slobodni teritorij...

O zadacima gradske orgnizacije neposredno prije oslobođenja Zagreba:

...Približio se travanj. Pobjeda je već bila blizu, a s njom i dolazak Jugoslavenske armije. U tom mjesecu ustaše su slavile četvrtu godišnjicu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Budući da su drugovi u Povjerenstvu CK KPH znali da oni pred takvu proslavu u Zagrebu vrše velike racije, pa da bi me zaštitili, odredili su da tih dana budem u Pokuplju, u kojem je već bio organiziran novi Mjesni komitet KPH za Zagreb, koji je trebao preuzeti dužnosti čim se grad oslobodi. Za sekretara je bio određen Mika Špiljak. Ja sam opet obukla narodnu posavsku nošnju i s košaricom u ruci došla u Oborovo. Zatim sam s Ružicom Turković otišla u Pokuplje, u kojem sam se sastala sa Savom Zlatićem i Mikom Špiljakom i iznijela im vojnopolitičku situaciju, stanje partijske organizacije i an tifašističkih organizacija u Zagrebu. Ostala sam u Pokuplju četiri dana. Savo Zlatić mi je dao posljednje instrukcije kako mi zagrebački aktivisti treba da dočekamo Jugoslavensku armiju. Osim toga, insistirao je i naglasio kao najvažnije da svi aktivisti u Zagrebu, uz pomoć ostalih antifašista i rodoljuba, treba pošto-poto da spriječe razaranja javnih objekata (električna centrala, plinara, vodovod, tvornice, itd.) bez kojih život u gradu ne može normalno funkcionirati; zatim da upozorimo ljude da će ih Nijemci i kvislinzi vjerojatno mobilizirati; s namjerom da ih povedu sa sobom pri povlačenju pred našim jedinicama, te da to izbjegnu. Neprijateljska propaganda, da bi zastrašila dio kolebljivog stanovništva, naglašavala je da će par tizani ubijati svakoga građanina na kojega naiđu, računajući na to da će se dio stanovništva njima priključiti pri povlačenju. Zadatak nam je bio da i to onemogućimo...

Živka Bibanović-Nemčić, „Kao instruktor Povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje u Zagrebu“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 355–356; 360; 358. 

Slojevi:

Otpor do oslobođenja, prosinac, 1943. - svibanj, 1945. - Pogledaj sloj na mapi

Podijeli

Otpor do oslobođenja, prosinac 1943. – svibanj 1945.
PRETRAGA
Traži
  • info@kartografija-otpora.org