Punktovi

Stan Ankice Kežman (Vesela), Instruktor za rajonske komitete

V. 1944. - 6. VIII. 1944.
Bauerova 1

Za vrijeme svog boravka u Zagrebu kao ilegalac sam boravila u današnjoj Ulici Ive Lole Ribara i u Bauerovoj br. 1 (sada Kraševa). U toj zgradi stanovali su Pavelićevi doglavnici. Tu sam bila u stanu kod električara koji je bio aktivist na Željeznici, a dobio ga je uz uvjet da uredno održava elektroinstalacije. U gradu sam bila od kraja svibnja do 6. kolovoza 1944, jer je moja glavna veza Zora bila uhapšena. O tome sam obaviještena, pa sam postupila po direktivi i izišla iz Zagreba istim putem kojim sam i došla (preko Ivanje Rijeke). Tada je u Zagreb za instruktora za rajonske komitete određena Vera Cvetković-Majer. Informirala sam je o situaciji u gradu i rekla joj gdje može stanovati.

Ankica Kežman-Vesela, "Upućena sam na partijski rad u Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 257.

Na sastanku komiteta, kao njegov član, bio je prisutan i drug koga su zvali Fric. Budući da je bio plav, drugovi su mu i dali takvo ime. Međutim, posumnjali su da je on konfident, pa mu je komitet dao zadatak da ode u NOV, da, tobože, ne bi u Zagrebu nastradao. Zapravo, htjeli su ga se riješiti da ne prokaže komitet. Dobio je i veze za odlazak. On se nije pokorio toj odluci. Ostao je u Zagrebu. Uskoro me je sreo na ulici, pa mi se obratio riječima: »Što si ti još tu?« Odgovorila sam mu da nisam ja trebala ići van nego on. Brzo sam se udaljila i više ga nisam vidjela. Sekretaru II rajonskog komiteta sam rekla da je on najvjerojatnije konfident, što se može zaključiti po njegovu ponašanju, da ga se treba čuvati i da ga se ne poziva na sastanke komiteta.

Ubrzo sam otišla na sastanak Rajonskog komiteta u Maksimir. Više se ne sjećam da li je to bio IV ili V rajonski komitet. Na sastanku je bilo šest do osam članova komiteta (od tog broja bile su dvije drugarice). Diskutiralo se o situaciji u gradu i stanju partijske organizacije u rajonu. Pažljivo sam slušala njihovo izlaganje i davala im sugestije za učvršćivanje partijske organizacije i za intenzivniju partijsko-političku djelatnost. Zatim sam im govorila o uspjesima NOB-a u cjelini, o pobjedama NOVJ u borbama protiv okupatorskih i kvislinških jedinica, o porazima nacističkih armija na frontovima, o skorom vojničkom slomu fašizma i ostvarenju naše želje da ubrzo oslobodimo zemlju i da je proglasimo socijalističkom državom. Moje istupanje bilo je identično onom na sastanku II rajonskog komiteta. Odredila sam im i zadatke.

U kraćem vremenskom razdoblju bila sam na sastancima i ostalih rajonskih komiteta: I rajonskog komiteta (u Ilici), na Čemomercu i Trešnjevci. Moja su izlaganja, nesumnjivo, mobilizatorski utjecala na članove rajonskih komiteta. To sam mogla konstatirati na sljedećim njihovim sastancima, budući da sam ih sve obišla po nekoliko puta. Moj dojam je bio da su svi članovi rajonskih komiteta bili veoma povjerljivi ljudi, principijelni, aktivni i duboko odani Partiji. Bez sustezanja su izvršavali zadatke. U svojstvu instruktora rajonskih komiteta davala sam izvještaje o svojoj djelatnosti Šabanu.

Prisustvovala sam na sastancima u tvornici rublja i u tvornici »Franck«. Nastojala sam da ih podrobnije informiram o velikim rezultatima NOB-a i revolucije: o odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a; o ciljevima NOB-a i postignutim rezultatima; o djelatnosti antifašističkih organizacija u zemlji; o životu na oslobođenom teritoriju; o pobjedama armija antihitlerovske koalicije. Usmjerila sam ih da i njihova djelatnost bude prilog NOP-u, to jest da smanje proizvodnju, a da produkti budu s greškama, da neopazice uzimaju materijale za potrebe NOP-a. Naglasila sam im da neprijatelj — zbog poraza nacističkih armija na frontovima koje im nanose saveznici i naša NOVJ u zemlji — ne vidi perspektivu, ali da ispoljava i da će ispoljavati okrutnost u mučenju i ubijanju naših aktivista i simpatizera, da stoga moraju biti budne na njegovu prisutnost da se strogo pridržavaju načela ilegalnoga rada, pa da im policija svojim rafiniranim metodama neće razbiti organizaciju. U tvornici »Franck« govorila sam slično. Moja izlaganja mobilizatorski su djelovala, pa su se zadaci izvršavali s entuzijazmom.

Bila sam jedanput i na sastanku Mjesnog komiteta u Ilici. Mislim da su se tada pretresala najaktualnija pitanja, a glavno je bilo — stanje zagrebačke partijske organizacije, NOO, aktivista, simpatizera i stanje NOP-a u cjelini. Partijsko-političko iskustvo sekretara MK širilo je horizont i otvaralo vidik članovima komiteta u daljoj djelatnosti, što se poslije određenog vremena moralo odraziti na intenzivniji rad cjelokupne partijske organizacije grada.

Ankica Kežman-Vesela, "Upućena sam na partijski rad u Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 255–256.

Slojevi:

Otpor do oslobođenja, prosinac, 1943. - svibanj, 1945. - Pogledaj sloj na mapi

Podijeli

Otpor do oslobođenja, prosinac 1943. – svibanj 1945.
PRETRAGA
Traži
  • info@kartografija-otpora.org