Punktovi

Diverzija na Glavoj pošti

14. IX. 1941.

Posljedice diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, Zagreb, 14. rujna 1941., HPM/MRNH-F-824

U nedjelju 14. rujna 1941. godine, dvije snažne eksplozije uništile su telefonsku centralu koja se nalazila u zgradi pošte u Jurušićevoj ulici. Time je na više sati prekinuta sva komunikacija od Berlina i Beča prema jugoistoku Europe te s južnim dijelom njemačkog istočnog fronta. Diverzija je imala velik moralni i mobilizacijski značaj te je građanstvu demonstrirala sposobnost i odlučnost Komunističke partije i pokreta otpora.

Ideju o dizanju u zrak telefonskih uredjaja prenio je na jednom partijskom sastanku drug Voja Kovačević koji je inače bio u Birou Mjesnog komiteta Zagreba zadužen za Poštu.
Bilo je to početkom mjeseca kolovoza 1941. godine. Tom prilikom je drug Voja, po ilegalnnom nazivu "Crni", govorio o tome da bi dizanje te centrale u zrak predstavljalo jednu od najvećih akcija, koja bi široko odjeknula u masama i dala još jačeg potstreka započetom ustanku i da bi naša partijska organizacija trebala da ju izvede. Kako sam u partijskoj organizaciji bio jedini tehničar koji je radio na tt uredjajima drug Voja se obratio poslije tog uvoda meni s pitanjem da li takva mogućnost postoji. Razmišlja sam, dok je Voja nastavljao da govori kako bi Partija pružila pomoć nabavkom eksploziva i svim što je potrebno za uspješno izvršenje diverzije, a kasnije osigurala bijeg i prijelaz u ilegalnost. Poslije Voje bio je red na meni da se izjasnim. Odgovorio sam da je to moguće ukoliko se izvodjenje ove akcije dobro organizira.
Poslije toga sastanka sekretar organizacije drug Galjer, odveo me na sastanak s Vojom. Tamo mi je "Crni" saopćio da je CK donio odluku da se izvede akcija na telefonske uredjaje i o odustajanju od izvodjenja akcije na policijskog pristava Ivana Škunca, a u kojoj sam prvobitno trebao da učestvujem. Voja je iznio mišljenje da bi se ja trebao prihvatiti tog zadatka. Očekivao sam već poslije partijskog sastanka da će taj zadatak pasti meni u dio tako da nisam tim prijedlogom bio iznenadjen. [...]
Dužnost dežurnog mehaničara primio sam 12. rujna u 12,30 sati, a pola sata kasnije na vrata automatske centrale zazvonio je poštanski dostavljač i uručio mi paket sa adresom: Markon Slavko, mehaničar - Glavna gradska pošta, automatska centrala III kat. [...]
Paket sam odmah sakrio na mjesto koje mi se činilo najsigurnije u centrali, i to u priručnom skladištu rezervnih djelova, za koji sam još ranije izradio drugi ključ, jer je orginal kod sebe držao šef centrale.
Kasnije sam saznao da je eksploziv ("trotil") Partija nabavila iz Pirotehničkog zavoda na Grmoščici preko našeg simpatizera, domobranskog oficira Augustinčića, s kojim je imao vezu Ivo Rukavina, danas general armije JNA, a po njegovu odlasku iz Zagreba Blaž Mesarić.
Zanimljivo je da su ustaše dobile signal s neke strane da je u Glavnu poštu unesen paket sa sadržajem eksploziva, ali izgleda nisu to primili ozbiljno. Dobro se toga sjeća Nada Holjevac, tada drugarica Gajera. Ona je tog dana došla u noćnu službu kao zamjena jednoj drugarici na medjugradskoj centrali. Pred početak te noćne smjene u centralu su upali dvojica ustaša s jednim agentom u civilu. Postavili su pitanja telefonisticama da li su vidjele nekoga da je unio u centralu pakete jer se u njima nalaze pakleni strojevi. Pošto od njih nisu dobili pozitivan odgovor krenuli su u pregled ostalih prostorija. [...]
Medjutim, u automatskoj telef. centralu ustaše nisu dolazili, a bio sam i siguran da ne bi mogli lako otkriti gdje se eksploziv nalazi, jer sam ga zaista dobro sakrio.
Nastao je problem kako zadnje noći postaviti eksploziv u sali za visokofrkventne uredjaje, a da to ne primijeti njemački vojnik - mehaničar, koji je dežurao paralelno s drugom Čuljatom.
O tome se mnogo razmišljalo dok nije Čuljat doša na ideju da je najbolje Nijemca opiti i odvesti ga na spavanje. Taj zadatak preosta je samom Čuljatu i on ga je savršeno izvršio. [...]
Ubrzo poslije toga, 2. septembra 1941. godine, pada ustaškom redarstvu u ruke drug Voja - "Crni". O tome sam sutradan bio obaviješten uz upozorenje da budemo na oprezu i da po mogućnosti promijenimo mjesto noćivanja. Medjutim, pošto sam dobro poznavao Voju kao prekaljenog komunista, čvrstih principa i odličnog druga, bio sam uvjeren da on ni po koju cijenu neće ništa otkriti. Tako je i bilo.
Nekoliko dana kasnije dobio sam obavještenje da je Voja držeći se herojski, izdahnuo pod batinama, ali ni jedne riječi nije rekao neprijatelju. [...]
Mi smo poslije Vojine smrti ubrzano produžili sa provodjenjem plana. Za vrijeme noćnih dežurstava, Čuljata na visokofrkventnim uredjajima i mene na automatskoj centrali, pristupilo se izvodjenju radova. Najprije smo pronašli mjesta gdje ćemo smjestiti eksploziv. Izabrali smo šupljine u telefonskim uredjajima koje se s vanjske strane ne primjećuje. Ove šupljine su tačno izmjerene kako bi se prema njima izradile limene kutije u koje bi se stavio eksploziv. kutije je izradio jedan limarski radnik s Paromlinske ceste. Zatim smo povukli spojne kablove izmedju svih predvidjenih mjesta na uredjajima gdje će doći kutije s eksplozivom, isto tako se lako ne primjete. [...]
Da stvar bude još sigurnija, odlučeno je u subotu 13. rujna poslije podne da na radnom mjestu telefonistice jednog pomoćnog medjugradskog telefonskog uredjaja bude dežurna Nada Galjer (Holjevac), supruga Galjerova. To je bilo potrebno zato što se taj uredjaj nalazio u prostoriji izmedju razdjelnika i sale s visokofrkventnim uredjajima, koje su bile medjusobno odvojene samo jednim staklenim zidom, te ne bi bilo samo nepoželjno, već i opasno da na tom mjestu radi netko tko bi mogao smetati. [...]
Tako smo Nada Galjer, Čuljat i ja nastupili u subotu 13. rujna 1941. godine u 20 sati u službu. Najsloženiji dio posla tek je trebalo obaviti.
Drug Čuljat se bavio s Nijemcem i polako ga opijao, dok sam ja pristupio sastavljanju dijelova koji su trebali da čine mehanizam za električno paljenje.
Njegovi dijelovi bili su jedan rele, džepna baterija, elektronični upaljač i detonator. Trebalo je da složim 7 kompleta i da uz svaku kutiju s ekplozivom montiram po jedan. Osim toga trebalo je preraditi priključak na centrali telefonskog broja 7296. Ovaj rad je zahtjevao veliku koncentraciju i pažljivost i trajao je prilično dugo, sve do 3 sata ujutro.
Čuljat je već oko 23 sata izvijestio da Nijemac spava i požurivao me. Medjutim, brže se nije moglo ni smjelo. Probao sam ubrzati s radom, pa nisam izolirao kontakte na jednom releju, što je izazvalo paljenje jednog električnog upaljača, koji srećom nije bio uvučen u detonator, tako da se nije ništa ozbiljno dogodilo.
Tri kutije eksploziva s električnim mehanizmom postavio sam na tri odvojena mjesta u automatskoj centrali, a ostale četri kutije odnio sam kod Čuljata gdje smo ih montirali: svije kutije u visokofrkventne uređaje, a dvije pod kablove u tzv. razdjelniku. [...]
Sada je slijedilo povezivanje svih mjesta s eksplozivom medjusobno, njihovo priključivanje na akumulatorsku bateriju i na telefon 7296, čiji je vlasnik bila drugarica Olga Milčinović, profesor, sa stanom u Tuškancu.
Priključkom na akumulatorsku bateriju svi su releji stavljeni pod struju, a njihovi kontakti su se otvorili na razmak od jednog milimetra. Oduzimanjem struje ovim relejima, što će se postići podizanjem slušalice sa telefona 7296, kontakti na relejima će se zatvoriti i uključiti lokalna struja kola džepnih baterija s električnim upaljačima uvučenim u detonatore. [...]
Do 7 sati svi su tragovi noćnog rada na brzinu bili uklonjeni i dežurstvo smo propisno predali mehaničarima koji su došli u dopodnevnu smjenu.
Organizaciju našeg bijega sproveo je drug Antun Tehek - Biber, član MK Zagreb. Ova organizacija bila je odlično postavljena i funkcionirala je besprijekorno. Iz Galjerovog stana taksijem smo se prebacili na kolodvor. Tu sam po dogovoru predao naša dva pištolja drugarici Faniki Rupčić i rekao joj tri riječi: "Sve u redu". Ovo je značilo da je plan izvršen i da se centrala može diči u zrak.
U 8 sati bili smo u brzom vlaku Zagreb-Rijeka na putu za Karlovac s urednim propusnicama za putovanje. Na izlasku iz stanice u Karlovcu čekala nas je veza. Bili smo odmah rasporedjeni po kućama, a u 12 sati smo se sakupili i fijakerom uputili s vodičem, drugaricom Ankom Bulat, preko sela Skakavca za Petrovu Goru, u partizane.
Nada Galjer je ostala u Zagrebu sklonjena u ilegalnost, ali je i ona nakon mjesec i po dana prebačena u partizane, jer su ustaše bili poduzeli sve mjere da je uhvate.
U Zagrebu je u medjuvremenu 14. rujna 1941. godine u 12 sati i 20 minuta nazvana medjugradska centrala i službenici obaviješteni da je zgrada minirana i da treba da bježe napolje. To je učinjeno kako bi prilikom eksplozije stradalo što manje službenog osoblja pošte.
Oko 12 sati i 30 minuta na kratko vrijeme podignuta je slušalica s telefona u Tuškancu, našto je gradom odjeknula eksplozije. Telefonsku slušalicu podigao je Nina Rupčić koji je cijelu predhodnu noć dežurao pored tog telefona.
U zgradu su uletjeli ustaški agenti na čelu s Ivanom Škuncom i kad su ušli u salu s visokofrkventnim uredjajima uslijedila je druga snažna eksplozija do koje je vjerojatno došlo zbog toga što svi releji nisu otpustili i zatvorili svoje kontakte, za što je bio dovoljan i najmanji potres prouzročen hodanjem. U tom trenutku poginuo je Ivan Škunca, dok su 5 drugih agenata, 2 njemačka vojnika i 1 oficir ranjeni. Materijalna šteta bila je znatna.
Prema saznanju druga Ivana Šibla u gostionici "Sidro" u Vlaškoj ulici u neposrednoj blizini pošte, čekao je na eksploziju Rade Končar. Drug Končar je bio vrlo zadovoljan akcijom.

Slavko Markon, "Diverzija u Zagrebačkoj pošti", Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1372, "Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta"

Tjeralica za počiniteljima diverzije koju ustaško Ministarstvo unutarnjih poslova nekoliko dana kasnije izdaje u velikom broju primjeraka te distribuira po čitavoj NDH.

Izvor: Slava Ogrizović, "Zagreb se bori" (Zagreb: Školska knjiga, 1977.)

Nada i Vilim Galjer, slikano prilikom njihova vjenjčanja.

Izvor: Slava Ogrizović, "Zagreb se bori" (Zagreb: Školska knjiga, 1977.)

Posljedice diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, Zagreb, 14. rujna 1941.

Izvor: HPM/MRNH-F-822

Posljedice diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, Zagreb, 14. rujna 1941.

Izvor: HPM/MRNH-F-823

Posljedice diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, Zagreb, 14. rujna 1941.

Izvor: HPM/MRNH-F-820

Posljedice diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, Zagreb, 14. rujna 1941.

Izvor: HPM/MRNH-F-821

Podijeli

Vezano

Ilegalni stan Božene Brlečić i Voje Kovačevića
Konačište i sastajalište; punkt za skladištenje partijske štampe.
Napad na ustaše
Napad na ustaški odred, istoga dana kad je izvršena i diverzija na Glavnoj pošti (14. 9. 1941.); ranjeno 12 ustaša, od ilegalaca poginuli Rudolf Kroflin i Vlado Gluhak (uhapšeni i...
Kafić Sidro
Mjesto s kojeg je, prema Ivanu Šiblu/Blažu Mesariću, sekretar CK KPH Rade Končar promatrao diverziju na Glavnoj pošti (14. 9. 1941.).
Hapšenje Vojina Kovačevića
Vojin Kovačević, tajnim imenom "Crni", u kolovozu postaje član Mjesnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Zagreb. Sudjelovao je u planiranju i pripremi više diverzantskih akcija, između ostalih u atentatu na policijskog...