Akcija Botanički vrt

Oglas o streljanju komunista i Židova kao retribucija za akciju

Što se tiče priprema za poznatu akciju u Botaničkom vrtu na Pavelićevu tjelesnu satniju točno je, da je čitavu akciju zamislio član tadašnjeg Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Vicko Raspor, a odobrio je Vlado Popović. Mene je tada Mjesni komitet Partije odredio da budem vodja te grupe, pa me je Vicko Raspor spojio s Vladom Popovićem, s kojim smo nas nekoliko učesnika modificirali plan akcije, i to tako da od nas dvanaestorica budu pola radnika, a pola studenata. Sjećam se da me je Vlado Popović tada imenovao partizanskim komandirom.

Sastali smo se dva, tri puta i predložili Vladi Popoviću, da ne napadnemo ustaše na brisanom prostoru izmedju Sveučilišne biblioteke, Fizičkog kabineta i bloka zgrada na Mažuranićevom trgu – kako je to u početku bilo zamišljeno – jer smo smatrali da se tu ne bismo snašli (većina nas je tada prvi put vidjela oružje), već da ih napadnemo u Runjaninovoj ulici, u času kada budu izlazili iz bivšeg studentskog doma, odnosno kada se budu postrojavali u Runjaninovoj ulici u četu. Ta četa redovno je paradnim maršom hodala u pravcu Gornjeg Grada za preuzimanje straže pred glavnim Pavelićevim ustanovama. Cijela četa bila je sastavljena iz elite ustaša – studenata.

Točno 4. augusta 1941. godine u 11,45 po danu mi smo ih tu napali. Nas šestorica bili smo u Botaničkom vrtu, četiri druga su bila na uglu Runjaninove i Mihanovićeve ulice, a dvojica su bila na straži da nam omoguće odstupnicu – jedan je drug, naime, bio na uglu Gundulićeve i Mihanovićeve ulice, i njegova je dužnost bila da pazi da vrata budu otvorena, kako bismo mogli izaći po planu, a jedan na uglu Mihanovićeve i podvožnjaka koji vodi u Miramarsku. Trojica od nas su trebala izići kroz glavni ulaz vis-a vis Gundulićeve ulice, a trojica su trebala preskočiti zid i izići na podvožnjak kod sadašnjeg Zavoda za socijalno osiguranje. S tim planom se Vlado Popović složio i mi smo točno po tom planu izvršili našu akciju. Nakon bacanja bombi mi smo još trebali otvoriti vatru iz pištolja, jer smo procijenili, da će oni u panici bježati natrag kroz glavni ulaz u Studentski dom, da je to najobičnija reakcija ljudi, koji su napadnuti iznenada i koji još nemaju borbeno iskustvo. I oni su upravo to činili. Nama je preostalo samo da ih – kako se to obično kaže – „kokamo” iz pištolja. Medjutim, mi nismo znali da je u prvom katu uličnog paviljona bivšeg studentskog doma u Runjaninovoj ulici smještena njihova mrtva straža. A ta je straža bila naoružana teškim mitraljezom koji je odmah počeo da kosi. Budući da i mi nismo imali borbenog iskustva, što može da učini jedan teški mitraljez u mrtvom uglu, ja sam tada zaključio, da je najbolje da pobacamo bombe i da ne pucamo iz pištolja jer je to bilo pitanje momenta za povlačenje pod mitraljeskom vatrom koja je započela i nas iznenadila. Dao sam zviždaljkom znak za povlačenje i mi smo se svi povukli. Rezultat je bio, kao što znate, 28 mrtvih i ranjenih studenata „Pavelićevog tjelesnog zdruga”.

Cijeli Zagreb je bio alarmiran, uveden je policijski sat, blokiran saobraćaj, a ustaška štampa je pisala o „židovsko-komunističkom” pokušaju da u Zagrebu dignu pobunu. To je bila akcija, koja je inače poznata i koja je imala snažan politički odjek. Ona nam je u prvom času donijela i štete, jer je za odmazdu strijeljano 300 ljudi, komunista i nekomunista, Srba, Hrvata, Jevreja itd., ali je ta akcija imala snažno dejstvo naročito kao znak podrške Srbima, nad kojima su već počeli pogromi, znak da oni nisu sami i da je s njima i hrvatski i radnički Zagreb. A značila je i izvanredno veliku podršku prvim partizanima baš u vrijeme, kad je ustaška propaganda tvrdila, da su svi komunisti pohapšeni i da je sva nacifašistička omladina na čelu sa SKOJ-em razjurena.

Slavko Komar, „Izjava o studentskom pokretu na zagrebačkom sveučilištu”, Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1372, "Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta".

Akcija je izazvala nevjerojatan metež. Upravo u vrijeme napada Mihanovićevom ulicom je prolazila neka ustaška postojba, pa su i ovi ustaše, smatrajući da su napadnuti, počeli nasumce pucati. Nedaleko mjesta napada u hotelu "Esplanade" bila je smještena njemačka vojna komanda. Nijemci iz "Esplanade" također su otvorili vatru. Pobojali su se da je započeo napad na "Esplanade". Istovremeno su i policijski agenti, koji su se zatekli u blizini, otvorili vatru. [...]

Odmah drugog dana pojavili su se na svim javnim mjestima u gradu ustaški plakati: 

"Dne 4. kolovoza u 11,45 sati prije podno jedna skupina komunista iz živice Botaničkog vrta bacila je 4 bombe na stražu ustaške sveučilišne vojnice pred đačkim domom u Runjaninovoj ulici. Tom prilikom ranjeno je 28 ustaša sveučilišne vojnice. Na licu mjesta uhvaćeni su pojedini napadači i to: Vinko Šonjara, profesor, Tvrtko Seljan, student rudarstva, Anđelko Berislavić, postolarski pomoćnik, Pero Rukavina, slastičar.

Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda je izvršena strijeljanjem. Osim toga, osuđeni su na smrt po senatu pokretnog prijekog suda i intelektualni začetnici tog napada, 98 židova i komunista, te su strijeljani."

Treba reći da se senat pokretnog prijekog suda nije mnogo trudio oko utvrđivanja fakata. Tako, na primjer, profesor Vinko Šonjara niti je sudjelovao u napadu na odred sveučilišne ustaške vojnice, niti je išta o tome znao. Slučajno se u to vrijeme zatekao u Botaničkom vrtu, a kako je inače bio poznat kao čovjek lijevo orijentiran i progresivan, strijeljali su ga.

Istog dana ustaše objavljuju još jedan proglas:

"U vezi s komunističkim napadajem na stražu ustaške sveučilišne vojnice, dana 4. kolovoza og., otkriveni su daljnji saučesnici i intelektualni začetnici tog zločina.

Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda, koji je 87 židova i komunista osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je stijeljanjem."

Ali o tom masovnom krvoproliću izvršenom nad nedužnim građanima, koji s napadom na ustaše kod Botaničkog vrta nemaju nikakve veze, nije zvanično rečeno sve.

Na saslušanju poslije oslobođenja ustaški zločinac Grga Ereš izjavljuje: "Poslije akcije u Botaničkom vrtu čuo sam da je samo policijski referent Viktor Tomić pohapsio 700 ljudi, koje je za odmazdu pobio".

Ovoj velikoj akciji posećena je i emisija Radio-Moskve. U toj emisiji navodi se da je neprijatelj strijeljao 305 ljudi. 

To je divljaštvo kojemu do tada nema primjera u našem gradu. Pa ipak, ni ova nečuvena zvjerstva nisu mogla priječiti oružanu borbu zagrebačkih revolucionara. Tim više što je svaki čovjek u Zagrebu i u zemlji znao da bi svi ovi takozvani taoci i intelektualni začetnici prije ili kasnije ionako bili umoreni. Ubijali su ih masovno svakog dana povodom ili bez ikakva povoda. Već davno su ih osudili na smrt. Uostalom, u to vrijeme ni za koga više nije bila tajna da se u koncentracionim logorima vrše masovni pokolji nevinih ljudi. Imena zloglasnih ustaških koljača, kao Maksa Luburića, Ljube Miloša, fratra Majstorovića i drugih, spominjala su se s grozom i gnušanjem.

Ivan Šibl, Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve (Zagreb: Naprijed, 1967), 251-252.

Spomen-ploča u Runjaninovoj ulici s natpisom: Usred dana 4. kolovoza 1941. godine grupa omladinaca koje je odgojila KPJ na ovom mjestu napala je s bombama četu ustaša – studenata. Tom prilikom ubijeno je i ranjeno 28 fašista i izdajnika. Povodom kongresa SKOJ-a podiže Mjesni komitet SKOJ-a Zagreb.

Podijeli