Punktovi

Stan Kolarec

Stan koje je koristilo najviše rukovodstvo antifašističkog otpora u gradu

10. IV. 1941. - 8. V. 1945.

U to su se vrijeme u našem stanu već održavali i sastanci CK KPH na kojima su prisustvovali Saili, Marko Belinić, Anka Berus, Josip Hrnčević (koji je kod nas čekao 14 dana na vezu za prebacivanje u drugo područje), Ivo Marinković, Josip Kraš, Rade Končar, Ivo Lola Ribar, Marko Orešković, Andrija Hebrang i Ivan Krajačić. Najviše prisutan, kojemu je naš stan bio drugi dom, bio je Saili, a preko njega i mnogim drugovima, jer je bio na sigurnu i preglednu mjestu. Za taj stan nije znalo mnogo ilegalaca. Zbog toga nismo strepjeli da bismo mogli biti prokazani.
Kada se obavljala vrlo opasna operacija na licu druga Belinića, naš je stan bio operacioni trakt, a kasnije i mala bolnica. Pošto je Belinić došao iz Zagorja, jedva je čekao da dođe k nama da se pošteno okupa jer je u toku zadržavanja u raznim kućama na terenu dobio uši, a naša kupaonica je bila neka vrst karantene.
Drug Saili je prije svog odlaska na oslobođeni teritorij donio neke dokumente (oko 6 kg — različitih knjiga, proglasa, zabilježaka) da ih spremimo na sigurno mjesto. U spavaćoj sobi na peći skinuli smo pločice, stavili u peć materijal i ponovo je zazidali. Na njoj se ništa nije primjećivalo. Poslije rata Saili je preuzeo pohranjene dokumente. Osim toga, on je dao izraditi jedan sanduk s dvostrukim dnom u kojem je moja drugarica imala arsenal oružja, municije i dokumenata koji su morali biti nadohvat ruke, ali da se lako ne pronađu. U tom smo sanduku imali kao kamuflažu razne komade odjeće koju je trebalo krpiti, komade tkanina i razne vunene odjevne predmete. To dvostruko dno nije bilo baš malo. Sanduk je bio veličine 90 x 70 cm, a visina dvostrukog dna oko 10 cm. Čak i poslije rata tu se moglo naći zaboravljenog materijala, koji je predan Sailiju.
Još i sada posjedujemo tronožac na kojem je sjedio Lola, kada bi na običnu stolicu stavljao pisaći stroj i tipkao. Čuvamo i jednu žensku bluzu koju je nosila Lepa Perović. Ona je bila kod nas u toku 1943. godine. Te predmete čuvamo kao drage uspomene.

Blaženka Kolarec Vičević i Slavko Kolarec, "Sastanci u našem stanu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 86.

Partijskoj organizaciji, bez obzira na otežane uvjete rada, poklanjala sam najveću pažnju. Partijci su organizaciono bili obuhvaćeni u Mjesni komitet KPH, rajonske komitete, ćelije, NOO-e i obavještajnu službu. Komunisti su po stažu u KP bili dosta mladi. Ne sjećam se točnog broja ćelija, ali su one bile po tvornicama i ulicama. Sastanke su održavali prema mogućnostima i potrebama. Dnevni redovi MK KPH obuhvaćali su pitanja kao što su: politička situacija, zadaci koji stoje pred partijskom organizacijom, rad komunista u antifašističkim organizacijama, o njihovu utjecaju na građanstvo, proučavanje aktualnih materijala (štampa, brošure), organizaciona pitanja (prijem novih drugova, eventualna kažnjavanja onih članova KP koji ne izvršavaju zadatke, itd.). Slična pitanja na svojim sastancima tretirali su i rajonski komiteti pa i ćelije. Rezultati rada bili su zadovoljavajući, ali i varijabilni u onim razdobljima kada su hapšeni članovi MK i RK ili kada su pojedini članovi tih foruma zbog ugroženosti odlazili na slobodni teritorij. U takvim situacijama prolazilo je određeno Vrijeme dok bi se partijska organizacija stabilizirala (kooptiranjem novih drugova i drugarica u MK i RK), pa bi opet počela svoje redovito djelovanje.
...
Mi smo se u našem ilegalnom radu dovijali svakakvim metodama da zavaramo neprijatelja. Norbert Veber Šaban kretao se po Zagrebu u domobranskoj uniformi, da bi lakše izvršavao svoje obaveze. Ja i ostale ilegalke preoblačile smo se u narodnu nošnju kad smo po zadatku ulazile ili izlazile iz grada. U Krapinskoj ulici broj 17 Stjepan Grah je za nas, zagrebačke ilegalke, šio kostime, da urednim i elegantnim izgledom ostavljamo na agente Gestapoa i UNS-a dojam imućnijih i lojalnih građanki tzv. NDH.
...
Moj rad od dolaska u Zagreb pa sve do oslobođenja bio je vrlo težak. Članovi narodnooslobodilačkih odbora, članovi komiteta i drugi aktivisti koji su bili ugroženi odlazili su u većem broju na oslobođeni teritorij, da u tim posljednjim danima pred oslobođenje ne padnu u ruke ustaša i gestapovaca. Budući da je Zagreb bio neiscrpna antifašistička baza, uvodili smo u rad nove ljude, koji su s oduševljenjem izvršavali zadatke i dostavljali nam mnogo podataka o neprijatelju. Ja sam u to vrijeme morala češće dolaziti u kuću u kojoj se nalazila naša radiostanica, da što brže obavijestim Povjerenstvo CK KPH o situaciji u Zagrebu i da dobivam direktive za dalji rad. Jedne sam se večeri, budući da sam imala šifrirati mnogo teksta, zadržala preko redarstvenog sata. Iako sam se uvijek čuvala da ne noćim u stanu u kojem je radio-stanica, tu noć sam morala ostati. Radiotelegrafistkinja Ljerka i ja, nakon završenog posla, zavukle smo se u bunker i prespavale noć.
...
Naše su se jedinice, poslije žestokih borbi s neprijateljem na istočnim prilazima Zagrebu, približavale. Poslije dugih iščekivanja, dobila sam 7. svibnja depešu da naše jedinice ulaze u Zagreb 8. svibnja. Kada sam je prisutnim drugovima u Štabu pročitala, oduševljenju nije bilo kraja. Osmog svibnja prije podne Doder i ja stupili smo u kontakt s izviđačkim odredom Jugoslavenske armije i dali mu sve potrebne upute. S južne strane grada jači dijelovi naših jedinica probili su se do Radio-stanice i borili se s ostacima neprijatelja. Neprijateljskih snajperista bilo je dosta po gradu. Zbog toga smo sugerirali našima da s najvećim oprezom ulaze u ulice. Mislim da je 28. slavonska divizija poslala svoju patrolu, pa je na Zrinjevcu neprijatelj ubio kapetana Jugoslavenske armije, vođu patrole. Poslije podne došla sam na Savsku cestu s Doderom. Narod je već čekao. Ulazile su jedinice naše Jugoslavenske armije. Stajala sam među narodom. Ugledala sam svog starog druga iz partizana, komesara 28. slavonske divizije Vladu Lončarića. Spazio me je i veselo viknuo: »Kad si ti prije stigla u Zagreb?« »Stigla sam prije, da vas dočekam«, odgovorila sam. Stojeći tako na Savskoj cesti ugledala sam kako se približava neki džip. Mahinalno sam stala i pogledala ga. Zaustavio se i džip. Iz njega je skočio Savo Zlatić. Zagrlili smo se. Veselili smo se zbog naše pobjede. Poveo me je sa sobom u grad. Odmah smo sastavili proglas za građane Zagreba. Morala sam ga odnijeti u štampariju "Rožankovsky" (sada štamparija "Ognjen Priča") da se štampa i umnoži da bi se lijepio po cijelom gradu.To je bio moj posljednji zadatak — sada već u slobodnom gradu.

Živka Bibanović-Nemčić, "Kao instruktor Povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje u Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo ahemtović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 353–362.