Punktovi

Mučenje Božene Žakman u UNS-u 1944. godine

V. 1944.

Anđela Paut svjedoči o tretmanu i mučenju Božene Žakman, članice MK KPH Zagreb, u UNS-u u svibnju 1944. godine.

U svibnju 1944. bila sam uhapšena i zatvorena. Naime, na policiji su Boženu Žakman strašno mučili i pitali je tko ju je uveo u rad. Da bi se oslobodila muka, ona je na kraju rekla da ju je uvela Mira Paut, to jest moja kćerka. Znajući da je moja kćerka zamijenjena i da se nalazi u partizanima, mislila je da tako nije odala nikoga koga ustaše mogu dohvatiti. Međutim, ustaški agenti su došli k meni i pitali me poznajem li Boženu. Pokazali su mi i njenu sliku. Odgovorila sam da je ne poznajem. Odveli su me na redarstvo. Preslušavao me agent koji se zvao Radoš. Prijetio mi je da ću je već prepoznati kada me budu mučili. Pošto nisam ništa priznala, doveo je na suočenje Boženu Žakman. Poznavala sam je kao vrlo lijepu djevojku, ali kada sam je vidjela nakon mučenja, nisam je mogla lako prepoznati. Bila je unakažena. Teško je bilo gledati stvorenje koje tako dobro poznajete, a koje je izobličeno torturom. Božena mi je već s vrata doviknula: »Vi ste za mene samo šivali.« Agent je počeo na nju vikati neka ništa ne govori kada je nitko ništa ne pita. Ja sam Boženu gledala kao da je nikada nisam vidjela i odgovorila da se ne sjećam, ali da može biti da sam joj šivala. »Znate«, rekla sam agentu, »mlade djevojke tako često mijenjaju frizure i šešire, pa je teško zapamtiti nekog tko je možda samo dva-tri puta dolazio.« Vjerujem da me je takva izjava, bez afekta, spasila. Iz pričanja znam da su neki drugovi na suočenjima vikali i odbijali da se ne poznaju. Ja sam ipak dala mogućnost da sam tu djevojku vidjela, ali u sasvim bezazlenim okolnostima. To je, čini se, djelovalo uvjerljivo. Ipak, mislila sam da će me poslati u logor. Sa mnom je u ćeliji bila neka starija žena koju su uhapsili zbog toga što je gledala u nebo i rekla: »Oblačno je, danas saveznički avioni ništa neće moći pogoditi.«
Kada je moj suprug saznao da sam uhapšena, bio je vrlo potišten. Bureš, njegov kolega u kancelariji, pitao ga je što mu je. Moj je muž odgovorio da pretpostavlja da sam uhapšena zbog kćerkinog pisma koje je stiglo s oslobođenog teritorija. Taj Bureš dobro je poznavao direktora Osiguravajućeg zavoda (tu je moj muž radio). Otišao je k njemu i predočio mu stvar rekavši da je Paut dobar čovjek, pa da ne zna što imaju protiv njegove supruge. Direktor je zatim telefonirao agentu Radošu da je po svoj prilici posrijedi zabuna. On je obećao da će me pustiti ako u istrazi ne iskrsnu neke kompromitirajuće činjenice. Tako sam nakon 12 dana puštena iz zatvora. Odmah sam predala sve svoje veze. Čim sam dobila vezu, otišla sam zajedno sa suprugom u partizane. To je bilo početkom studenoga 1944. godine.*

Anđela Paut, "Odbor žena", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 360-361.

Dok sam bila u zatvoru, a zatim, zamjenom, otišla u partizane, mama je bila povezana i sa skojevskom organizacijom, sve dok nije s tatom i sama otišla u partizane, nakon što je bila uhapšena i oslobođena iz zatvora. U zatvoru se držala hladnokrvno. Kad su je, npr. pitali pozna li Boženu Žakman i doveli je pred nju (Božena, koja je 1944. godine obješena u Jakovlju kod Oroslavlja, bila je mamina skojevska veza), mama je rekla: »Ne znam, možda je i poznam, jer ja šijem, možda je dolazila da joj što sašijem, a znate kakve su te mlade djevojke, svaki put druga boja kose, pa se, stvarno, ne mogu sjetiti.«

***, "Naši roditelji, naši suborci", u: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945, II, ur. Ladislav Grakalić i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – GO SUBNOR – Sveučilišna naklada Liber, 1984), 113.