Stan Nikole i Olge Rubčić

Komunistička partija, jedina organizirana snaga koja je ostala na poprištu borbe i uz narod, pripremala je oružanu borbu protiv okupatora i kvislinga i tome kursu bili su podvrgnuti svi zadaci. U isto vrijeme kad su osnovani vojni komiteti počelo se prikupljati i oružje, municija i druga vojna sprema. Politička, narodnooslobodilačka linija Partije bila je jasno zacrtana u proglasu CK KPJ i CK KPH, razrađena i konkretizirana u saopćenjima, kao i u partijskim organima »Proleteru« i »Srpu i čekiću«, te »Vjesniku«.

Partijska tehnika Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, jedno vrijeme se nalazila i u mome stanu u Badalićevoj 10, u posve odvojenoj mansardnoj sobici. Širok krug članova Partije, simpatizera i skojevaca raspačavali su propagandni materijal u gradu — po ulicama i rajonima, ustanovama i tramvajima, u vojnim kasarnama. U okupiranom gradu Partija je, u stvari, bila svuda prisutna, i to uprkos teškim gubicima koje je imala uoči okupacije i koje je svakodnevno trpjela pod okupacionim režimom. Čak i oni komunisti koji su se zatekli u oružanim formacijama NDH uspostavljali su vezu s partijskom organizacijom i radili pod njenim direktivama. Tako je, recimo, Jure Naglić, koji se nalazio u domobranskoj vojarni, redovito dolazio u moj stan i tu proučavao partijski materijal, a u kasarnu nosio proglase i letke što ih je izdavala Partija.

Ilegalni uvjeti rada bili su vrlo teški, ali usprkos tome partijski aparat djelovao je besprijekorno. Naša veza s rajonskim komitetom bila je svakodnevna. Održavali smo je putem kontrolnih sastanaka, na unaprijed utvrđenim mjestima. Sekretar ćelije i član rajonskog komiteta vidjeli bi se u prolazu, a ponašali su se kao neznanci. Sastali bi se samo onda kad je jedan drugome imao nešto saopćiti. Na isti način je sekretar ćelije održavao svakodnevnu vezu sa svim članovima svoje ćelije, dok su redovni i zajednički sastanci bili uvijek unaprijed fiksirani. Ako jedan od drugova ne bi došao na kontrolni sastanak, bio je to signal za naročit oprez. Budnost je bila neophodna da bi se spriječila eventualna provala partijske organizacije. Kao sekretar ćelije primao sam partijski materijal od druga i drugarice iz Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Ranije se nismo poznavali, a ni tada nismo doznali imena jedno drugome. U procesu ilegalnog rada stjecali smo sve nova i nova iskustva. Brzo su prevladana naučena pravila oružanog ustanka i mi smo morali učiti na vlastitim iskustvima, u našim posebno teškim uvjetima borbe. Umjesto zamišljene borbe na barikadama, iznad kojih bi se dizala crvena proleterska zastava, došao je strpljivi rad na formiranju udarnih grupa u gradu, a izvan grada na organiziranju partizanskih grupa i odreda. To je, istina, bio sinhronizirani rad koji se provodio po direktivama CK KPJ i nacionalnih partijskih rukovodstava u svim jugoslavenskim zemljama. U stvari, to saznanje o jedinstvenom planu i zajedničkim naporima u vođenju pravednog i oslobodilačkog rata davalo je neiscrpnu snagu svakom našem aktivistu pojedinačno i pokretu u cjelini. Iako relativno malobrojna, Komunistička partija je mogla organizirati i povesti oslobodilački oružani ustanak zato što je bila kadrovska partija, bezbrojnim nitima povezana s narodom. Naš Zagreb bio je samo jedan, istina značajan dio općeg i zajedničkog fronta borbe protiv okupatora i njihovih domaćih suradnika.

Deset dana kasnije, 6. augusta navečer, poslije redarstvenog sata, u moj stan su upali ustaški agenti i uhapsili me zajedno sa ženom. Odveli su nas na ustašku nadzornu službu u Zvonimirovoj ulici broj 2. Vožnja gradom učinila mi se sablasnom: automobil je jurio pustim ulicama, a samo su se na pojedinim raskršćima vidjele ustaške straže pod svjetlom uličnih svjetiljki. Mislio sam da je to naša posljednja vožnja. Samo dan prije ustaške dnevne novine »Hrvatski narod« donijele su za nas potresne vijesti o masovnim strijeljanjima. [...]

Sad su me vozili pustim Zagrebom i ja sam grozničavo razmišljao. Znao sam da je kvislinški Moloh nezasitan i da traži sve nove žrtve. Ipak, pravi povod našem hapšenju nisam znao. A činilo se da im je to naše hapšenje bilo vrlo važno, jer zašto bi, inače, u našoj pratnji bio još jedan automobil s ustaškim agentima?
Zamjerio sam sebi i svjesnu nesmotrenost, mada sam za slučaj hapšenja u stanu bio sve predvidio. Na prozoru koji gleda na zapad montirao sam kuku i pripremio dugi štrik s kojim bih se mogao spustiti s prvog kata — najprije u šipražje iza kuće, a dalje je bio voćnjak i vrtovi koji su mogli pružiti dobru zaštitu. Ulazna vrata u prizemlju bila su stalno zaključana. Međutim, u kritičnom času, u trenutku dolaska policije, koja je dugo zvonila i lupala na vrata, ja sam ostao bespomoćan — sve sam pretražio a štrika nigdje, mada je ranije stajao kod prozora. Policija mi, ipak, nije dala toliko vremena da bih našao drugo rješenje. Već je bila u stanu!

Razmišljao sam o tome, mada sam znao da je sada već uzaludno misliti na sve to. Automobili su stali u Zvonimirovoj ulici, pred zgradom Ustaške nadzorne službe (UNS). Ruža i ja smo stisli ruke, kao na posljednjem oproštaju. Vrata iza nas su se zatvorila. Ulazili smo u ustaški pakao gotovo bez svake nade da ćemo se spasiti. Osjećali smo svu bezizlaznost svog položaja. Na prvom katu, u prostranoj sobi do ulice, dočekao nas je šef UNS-a Vlado Singer. Bio je u ustaškoj uniformi i na licu je imao neprijateljski izraz. U to je Ico Kirin odveo Ružu u drugu sobu, s pogledom na Trg »N«. Još sam stajao na sredini sobe, Singer je počeo s preslušavanjem. [...]

Moje saslušavanje bilo je gotovo, bar za sada, i agent me je odveo u zatvor. To je ranije, vjerojatno, bila smočnica u koju se ulazilo iz dugog natkrivenog hodnika koji se pružao nad dvorištem. U zatvoru sam razmišljao o čitavom slučaju. Preda mnom su se smjenjivale slike Dotrščine, gdje su strijeljani mnogi drugovi. Već sam jasno vidio i sliku našeg strijeljanja. Tako: meci u zatiljak i — kraj. U tim momentima čovjeku je žao samo jedno — da nije još više učinio za pokret, da nije izvršio i onaj posljednji zadatak, a smišlja i parole koje će izvikivati prije strijeljanja. Pred mojom ćelijom agenti su se smjenjivali na straži. Jedan od njih bio je neki Babić. Njegovo ponašanje bilo je posve drukčije od ponašanja ostalih. Pri dolasku na stražu, on bi se ljubazno naklonio i srdačno me pozdravio. Ispričavao mi se zbog svoje neugodne dužnosti, a ako bi mogao, rado bi mi učinio neku uslugu. Govorio je da je samo stjecajem okolnosti postao ustaški agent itd. Spomenuo mi je da je rodom iz Hrvatskog primorja, od Jablanca, i da je rođak Šime Balena. Baš taj podatak pobudio je moju naročitu sumnju, jer otkud on zna za moje poznanstvo sa Šimom. Nametnuo mi se samo jedan zaključak — da mi sve to priča po uputama svoga šefa, da je riječ o provokatoru. Nakon nekoliko razgovora ipak sam odlučio da mu predložim: ako doista tako misli kako govori — neka mi omogući bijeg i neka i on pođe sa mnom. I u tom slučaju, ako se i radi o provokatoru, ja nemam što izgubiti — jer me ionako čeka metak. Poslije takve odluke Babić se više nije pojavljivao na straži i sve je palo u vodu. Više puta sam bio na saslušavanju kod Singera, ali sam ostao kod svojih prijašnjih odgovora: u čitavom slučaju koji mi se želi imputirati nemam nikakve veze.

Poslije devet dana zatvora u UNS-u, tačnije 15. augusta, pušten sam na slobodu. To je za mene bio i neočekivani obrt i iznenađenje. Na izlasku iz zatvora čekala me je majka. Došla je iz Like čim je od željezničara čula da smo Ruža i ja uhapšeni. Nekoliko dana nas nije mogla pronaći ni u jednom zatvoru. Svugdje su joj odgovarali: »Ne, kod nas se ne nalaze.« Napokon ju je obradovao njen polubrat Jakov Lisac, domobranski major: »Ninu sam pronašao. Za nju sam preuzeo garanciju i bit će pušten.« O Ruži, navodno nije mogao dobiti nikakve informacije, jer je njen slučaj mnogo teži. Istragu nad Ružom vodio je Viktor Tomić. On ju je iz UNS-a prebacio u Sing-Sing, poznato mučilište na Ksaveru. Tu je izdržala svu torturu a da nije priznala ništa od svoje ilegalne aktivnosti, niti je mene teretila ni jednom jedinom riječju. [...]

Tomiću sam često dolazio da interveniram za Ružu. Prema meni se korektno i »prijateljski« odnosio. Samo jedan prevejani policajac je mogao biti toliki licemjer da me srdačno dočekuje i ispraća, a da, u isto vrijeme, želi da me što prije ščepa. Za Ružu je od mene preuzimao čak i cvijeće i čokoladu, a za njenu hranu mi je govorio da je dobra i da se ne trebam i za to brinuti. Obećao mi je čak i razgovor s njom, pošto je prebaci u zatvor u Savskoj cesti, ali mi nije htio reći gdje se sada nalazi. Zbog mog hapšenja, partijske i druge veze su prekinute, pa sam ih sada ponovo uspostavljao. Preuzeo sam svoj dio poslova u našoj partijskoj ćeliji i u Rajonskom komitetu. Sad je trebalo da obnovim vezu koju sam u julu prije hapšenja uspostavio u Ministarstvu domobranstva. [...]

U povodu izvršenja diverzije na Glavnoj pošti u gradu su 17. septembra izlijepljeni plakati s oglasom Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, u kojem je određena svestrana tjeralica za ovim osobama: Josipom Čuljatom, Slavkom Markonom, Vilimom Galjerom i Nadom Galjer, rođenom Kafka. Uz imena sgeneralijama bile su i fotografije. Na njihove glave raspisana je nagrada od 100 000 kuna. Markon je bio poštanski tehničar, dok su ostali bili poštanski činovnici. Bilo je očito da su to bili oni drugovi koji se nisu javili na poziv upućen radiom i da su sudjelovali u samoj akciji. Tako sam saznao i za svoje komplice. Sve su to bili mladi ljudi: Čuljat je bio star 20 godina, Markon 21, Nada Galjer 21, a jedino je Vilim Galjer bio stariji — imao je 30 godina. Od sudionika velike akcije na Glavnoj pošti nije stradao nitko osim Olge Milčinović. Ona je uhapšena 18. septembra, jer su Nijemci otkrili da je s njenog telefona izazvana eksplozija. Navodno je njen broj telefona bio posljednji broj s kojega je pozvana telefonska centrala. Olga je pokazala divno držanje. »Zar nije moguće da je neki tehničar izazvao eksploziju s telefonskog stupa na koji je vezan priključak njenog telefona?« — bila je osnovna teza obrane njenog advokata dra Janekovića pred ustaškim vlastima. U pomanjkanju dokaza Olga je puštena na slobodu 20. decembra, a dva dana kasnije ponovo uhapšena i otpremljena u logor u Staroj Gradiški.

Prema obavijesti Ministarstva unutrašnjih poslova NDH od 22. septembra, Pokretni prijeki sud u Zagrebu tri dana ranije je osudio 50 Židova i komunista na smrt strijeljanjem, kao intelektualne začetnike postavljanja paklenih strojeva i vršenja komunističke propagande. Uz taj oglas objavljen 23. septembra u ustaškom dnevniku »Hrvatski narod« donesen je i drugi oglas — o strijeljanju dvojice »divljih ustaša« zbog »samovoljnog ubijanja i pljačke grčkoistočnjaka« na području Velike župe Gora. To je bio kuriozum sračunat na obmanjivanje javnosti o tobožnjoj legalnosti ustaških strijeljanja pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta i zatočenih nedužnih ljudi, pokušaj distanciranja od masovnih ubojstava i pljačke naroda širom čitave NDH, što su ih izvršile ustaše i to bez razloga, bez suda i zakona, a po nalogu samog poglavnika NDH Ante Pavelića. Prebacivanje krivnje za masovne zločine na tzv. divlje ustaše došlo je suviše kasno. Ustaški režim već je bio u procijepu u koji su ga stavili oslobodilačka borba hrvatskog naroda i njegovi partizanski odredi.

Tih dana Ruža je prebačena iz Sing-Singa u kaznionicu na Savskoj cesti. Čim sam o tome dobio vijesti, istoga sam dana otišao upravitelju kaznionog zatvora Dragutinu Zajcu.

— Znaš li da mi je tu zatvorena žena? — upitao sam Zajca.

— Znam.

— Možeš li mi omogućiti razgovor?

— Kad bih mogao, učinio bih, ali, molim te, nemoj to od mene tražiti, jer onda sam i ja gotov.

— Pa čega se bojiš. Postao si ustaša i upravitelj zatvora. Odobravanje razgovora je u tvojoj nadležnosti.

— Istina da su me postavili za upravitelja, ali ja nisam ustaša. Ja sam ostao radićevac. Ovo što ustaše rade ne odobravam, samo ne znam kako da se izvučem iz ove kože. Shvati moj položaj: ako bih ti odobrio razgovor, onda bi i mene strpali u zatvor. Ja sam tu samo figura... Pokušaj nagovoriti dežurnog na ulaznim vratima. To je ustaša povratnik, natporučnik Parac, Brinjak.

Zajec je stvarno izgledao jadno. Bio je nervozan i očito je želio da se naš razgovor svrši što prije. Bio je svjestan da su ga ustaše postavile za upravitelja zatvora samo da ga kompromitiraju i vežu za sebe, a bio je slabić i nije im mogao pružiti otpor.
Parac je bio pred vratima upravne zgrade. Kontrolirao je ulaz u zgradu, pregledavao košare s hranom koje su zatvorenicima donosili rodbina i prijatelji.
Prišao sam mu i predstavio se:

— Gospodine natporučniče, tu mi je zatvorena žena. Radi se o nesporazumu— uhvaćena je poslije redarstvenog sata, omogućite mi bar kratki razgovor s njom. A želio bih joj predati ovu tablu čokolade.
Parac me je šutke promatrao, uzeo čokoladu, raspakovao je i kad se uvjerio da nema ništa sumnjivoga, odnio ju je bez riječi. Ubrzo se vratio i pozvao me u pokrajnju sobu gdje je već bila Ruža.

— Možete razgovarati, ali samo kratko.

Ostavio nas je nasamo. Gotovo telefonskim rečenicama upoznao sam je s najvažnijim događajima i akcijama, kao i o naporima koje činim da je izvučem iz zatvora. Ona mi je ispričala sve što se zbivalo s njom. Iz UNS-a ju je odveo Tomić. U automobilu joj je pokrio glavu dekom da ne vidi kuda ide. Ipak je utvrdila da se nalazila na Ksaveru i to sudeći po lavežu dvaju »bernardinaca« koje smo »upoznali« u vrijeme našh štnji tim krajem. Tamo su je agenti danima mučli, tukli, pod hladni tuš stavljali itd. A ona niša nije priznala, šo bi nju ili mene teretilo. Time smo i našrazgovor okončli.
Bilo je većoko 15 sati kad sam se vraćo kuć. To je bila jednokatna zgrada sa dva pokrajna ulaza, u Badalićvoj broj 10 (danas 10a). U zgradu se ulazilo kroz prostrani vrt i voćjak, stazom na sjevernoj strani. Začdilo me to šo su prozori moga stana bili zatvoreni, mada je bio lijep i sunčn jesenji dan. Učnilo mi se da sam kroz zatvoreni prozor vidio i siluetu Ružne sestre Magde i njeno zabrinuto lice koje me je upozoravalo na opasnost. Vjerojatno je ona bila čula škripu vratnica na ulaznim vratima u vrt, što ju je upozorilo na moj dolazak. Sve mi se to učinilo sumnjivim, pa sam, umjesto da uđem na svoj ulaz, ušao na desni, susjedov. Neko vrijeme sam se zadržao na stepenicama, ne javljajući se susjedima. A onda sam mirno krenuo natrag, na ulicu.
Preko Samoborskog kolodvora došao sam u Ilicu. Bosanskom ulicom se spuštao auto. Na samom uglu je usporio vožnju. U autu se nalazio Majcenić, ustaški isljednik u zatvoru u Savskoj cesti. Sjedio je na zadnjem sjedištu auta, u ustaškoj uniformi. Na prolazu smo se pozdravili i njegov auto je krenuo Ilicom u grad, a ja sam produžio u Selsku cestu, do željezničke kolonije, gdje je stanovao moj prijatelj Joža Miklauzić. Kod njega sam se zadržao jedno vrijeme, a zatim otišao do željezničke kolonije u Trnju, gdje je stanovao moj bratić Ivo Hećimović. Njega sam poslao u Badalićevu ulicu da ispita kakva je situacija, ali da nikako ne ulazi u moj stan, nego neka pođe do gospođe Kara, na desni ulaz, i pokuša da od nje sazna što se zbiva. S gospođom Kara bio sam u dobrim odnosima. Ona je stanovala sa svojim sinom novinarom. Od nje je Ive saznao da su ustaški agenti postavili zasjedu u mome stanu i da su zadržali sve one koji su došli u posjet. U ustašku zasjedu već su bili pali Mile Špalj, dr Ozren Novosel i jedna Ružina rođakinja. Sad ih je, zajedno s Magdom, bilo četvero. Rođakinja kao starija osoba brzo je puštena dok su ostali uhapšeni i sve troje su tragično završili.
Ustaška policija je na potkrovlju zgrade otkrila skrovište ilegalnog partijskog materijala: sve partijske proglase objavljene nakon okupacije, više brojeva partijskog organa »Proletera« i »Srpa i čekića«, zapisnik o radu ćelije intelektualaca, sa svim osnovnim podacima, točnije, s brojem članova ćelije i planom rada za tri mjeseca, pisan mojom rukom, zatim moskovsko izdanje izabranih Lenjinovih djela na hrvatskom jeziku, kao i niz drugih marksističkih djela i publikacija, Bobijev švedskj pasoš na ime Christian Jensen. Činjenica da su agenti, nakon ulaska u moj stan s nalogom za hapšenje, odmah zatražili ljestve i njima se popeli na skroviti dio tavana, jasno govori da je mjesto skrivenog materijala bilo prokazano. Nisam mogao utvrditi da li je to učinio dimnjačar ili netko od članova ustaške porodice koja je stanovala u prizemlju. Svakako je kuriozum to da je nalog za hapšenje izdao Majcenić i da je on bio prvi ustaša koga sam sreo nakon izbjegnute zasjede, ali je bio odveć velika kukavica da bi tu, na uglu Ilice i Bosanske ulice, sam nešto poduzeo pri našem susretu. U zatvoru je, pak, kazao Ruži da je izdao nalog za moje hapšenje iz preventivnih razloga — da bi me zaštitio od eventualnih neugodnosti i da mi se, tobože, ne bi ništa dogodilo.

Tako je Badalićeva 10 postala jedan od nijemih svjedoka bezbroj drama koje su se zbivale u glavnom gradu i u čitavoj Hrvatskoj, ali i revolucionarnih napora da se u korijenu uništi ustaški korov, što ga je donijela fašistička okupacija zemlje. Iz prizemnog stana još ranije je izgnana jedna porodica. Naime, 5. jula je Nikola Šurdonja sa ženom, dvije kćerke i sinom Pavlom istjeran iz vlastite kuće i s nekoliko zavežljaja protjeran u Srbiju, u Beograd — samo zato što je bio Srbin.

U njegov stan su uselili neku ustašku porodicu. Sada ni od članova moga domaćinstva nije u stanu ostao nitko! Pišta je već u julu otišao u partizane, Ruža je bila u zatvoru, kao i njena sestra Magda, a ja u ilegalnosti. U naš stan su uselili ustaškog policajca. Ćelija intelektualaca komunista, koja se tu sastajala, pretrpjela je teške gubitke: poslije hapšenja Badnjevića, Novosela i Tkalca, te mog bijega— faktički je prestala postojati kao organizacija. Međutim, osobne i porodične drame, kao i porazi pojedinih organizacija, nisu mogli spriječiti niti zaustaviti revolucionarnu i oslobodilačku akciju sve šireg kruga građana koji su se uključivali u borbu u koju ih je svakodnevno pozivala, organizirala i vodila Komunistička partija. U pokretu su se javljali sve novi i novi ljudi, u njemu su izrasli u požrtvovne aktiviste, borce i rukovodioce.

Moj opstanak u gradu sve više mi je postajao nemoguć i zato sam odlučio da ga što prije napustim i da, prema ranijem planu, otputujem u Liku. O tome smo raspravili i na sastanku Rajonskog komiteta, u Željezničkom konačištu. Zaključak je bio: treba da napustim Zagreb. Drug Lutvo Ahmetović će o tome obavijestiti CK KPH, a njegovu direktivu o tome na koji novi zadatak treba da idem uputit će mi preko Luke Račića, željezničkog kontrolora, koga sam već ranije uključio u pokret. Trebalo je da na put krenem noćnim vlakom, što je organizirao Ive Hećimović. Prije polaska vlaka s Glavnog kolodvora Hećimović me je proveo sporednim ulazom, s južne strane, na koji su ulazili samo željezničari. Ali i na tom ulazu, kod nadvožnjaka, stajala su dva agenta. No prije nego što su uspjeli da nas upitaju za propusnice Hećimović je pribrano rekao: »Željezničari.« Tako su nas propustili i bez legitimiranja. Hećimović me je »predao« kondukteru vlaka, na njegovu brigu, i to sve do Ličkog Lešća.

 

Dr Nikola Rubčić, "Četiri mjeseca u ilegalnom Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1983.), 78–97.
 

Podijeli