Punktovi

Hapšenje Martina Mojmira

11. X. 1941.
Primorska ulica
Martin Mojmir

Među svim individualnim pothvatima zagrebačkih revolucionera iz 1941, sigurno je najdramatičniji onaj člana MK SKOJ-a Martina Mojmira. Desilo se to 11. listopada. Mojmir sudjeluje kao organizator i kao izvršilac u mnogim političkim i oružanim akcijama. Vješto rješava i niz dnevnih i praktičnih zadataka. Ali ovo što se desilo 11. listopada zasjenjuje mnoga druga Mojmirova junaštva.

U Primorskoj ulici prišao mu je policijski agent i zatražio isprave. Mojmir je opskrbljen dobrom, iako falsificiranom legitimacijom, a i naoružan je. Pokazao je ispravu, no agent mu ipak zapovijedi da ga slijedi u policijsku stanicu. Očito je u njemu prepoznao ilegalca. Pošli su zajedno. U pogodnom momentu, Mojmir je izvukao pištolj i opalio u agenta tri hica. Ovaj se bez glasa stropoštao na tratoar.

Bježao je u pravcu Ljubljanske ulice, ali još u Primorskoj naišao je na blokadu. Primjetio je agente. Nije mu preostalo drugo nego da se pokuša probiti. Zasjeda je čekala skrivena iza velikog kamenog sarkofaga pred crkvom Sv. Blaža. Projurio je pored njih. Pucali su za njim, no nisu ga pogodili. Dokopao se drvoreda u Ljubljanskoj ulici. bio je prilično zaklonjen od oka i zrna, ali i dalje u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Razmišljo je grozničavo kamo da krene. Tada se dosjetio da bi se iz Krajiške ulice mogao nekako provući u Bosansku, u predio vila i vrtova; tamo mu se neće biti teško izgubiti. Kao dječak pohađao je u toj ulici školu. DObro je poznavao teren. Ali nije znao da su se baš u toj školi smjestili njemački vojnici.

Prošao je pokraj njemčkog stražara držeći prst na otponcu pištolja skrivenog pod kaputom. Stražar ga nije ni pogledao. Vjerojatno nije smatrao svojom dužnošću da se mješa u djelokrug rada domaće policije, ili pak nije znao o čemu se radi. Progonitelji su naišli odmah. Mojmir skrene ponovno u Primorsku ulicu i uđe u dvorište neke kuće. Vjerovao je da će moći priječi preko plota u dvorište susjedne zgrade i vratiti se na isto mjesto gdje je ustrijelio ustaškog agenta. Tamo ga zacijelo više neće tražiti. 

U času kad se pokušao popeti na zid, dostigli su ga ustaše iz potjere. Nazad više nije mogao. Krenuo je hodnikom nasumce, vjerujući da će možda uspjeti pobjeći preko dvorišta u Ilicu. Dvorište u kojem se našao ograđeno je visokim zidom i uzmaka više nije bilo. Sklonio se u mračan kut podruma iza neke bačve i pripremio za posljednji okršaj. 

Poslije nekoliko časaka začuo je topot čizama. Netko je silazio stepenicama. Bio je to stražar poslan da pretraži taj dio zgrade. Zastao je ispred mračnog dijela podruma neodlučno i glasno povikao: "Ovdje nema nikoga!". Očito nije želio riskirati. Pošto je otišao, pojavio se drugi stražar. Ovaj je počeo tragati. U momentu kad je posegnuo u džep za baterijom ili revolverom, tko zna, Mojmir opali tri puta. Pao je bez glasa. 

Najprije je zavladao tajac, potom se začulo došaptavanje među progoniteljima. Dogovarali su se kako da Mojmira uhvate ili ubiju. Ali ni jedan od njih nije imao smjelosti da uđe. Pucali su nasumce u tamu. Mojmir je odgovorio vatrom. Tada ga metak pogodi u nogu. Srećom rana nije bila teška i još se mogao braniti. Tad ugleda sjenu čovjeka na zidu. Pokušavao se prikrasti neopazice i zauzeti položaj odakle će uspješnije gađati. I njega je oborio prvim hicem. U hajku se umiješao i jedan njemački vojnik. Izložio se suviše i odmah je dobio metak u trbuh. Još jednog ustaškog agenta ranio je u ruku. Ali je i sam ponovno pogođen u lijevi obraz ispod oka.

Pošto je isprazio oba šaržera, Mojmir odbaci pištolj i zatetura u pravcu izlaza. Posrnuo je i pao preko ubijenog ustaše koji je ležao u lokvi krvi. Drugi ustaša zaletio se u udari ga čizmom pod rebra. Čuo je kako govore: "Pusti ga, vidiš da crkava!".

Podigli su ga i poveli do automobila. Hinio je da ne može hodati i dopustio da ga vuku. Još uvijek nije gubio nadu da će možda u pogodnom trenutku, ako agentima popusti pažnja, pobjeći. Zaista, nisu ga ni vezali.

U Vinogradskoj bolnici pružili su mu prvu pomoć. Dežurna liječnica izjavila je da je izgubio mnogo krvi. To je za Mojmira povoljno. Uopće liječnica mu je u svemu išla na ruku. Dok ga je previjala, šapnuo joj je adresu kamo treba da javi što mu se desilo. Pristala je. Ali ni dijagnoza nije pomogla. Došli su agenti s redarstva, poznati ustaški batinaši. Martinović, Seljak i Tomić. Odmah u bolnici, dok se još oporavljao, Tomić je započeo istragu. Pitao ga je o Radi Končaru i drugim poznatijim zagrebačkim komunistima. 

Poslije su mu u kirurškoj sali pokazali njemačkog vojnika koga je ranio u trbuh. Nepomično je ležao na stolu, u dubokoj nesvjestici.

Ivan Šibl, Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve (Zagreb: Naprijed, 1967.), 267-269.

Kada bi se čula neka pucnjava u bilo kom dijelu grada nastala bi vreva, trka i beskonačna prepričavanja u raznim verzijama, već prema tome tko ih je prepričavao.Sjećam se slučaja Martina Mojmira o kome se pričalo po čitavom gradu. Budući je bio iz Ciglenice bili smo na njega naročito ponosni. Treba reći da je Martin kao mladi Radnik, skojevac, bio zadužen u Mjesnom komitetu SKOJ-a za rad sa srednjoškolskom omladinom. Još prije rata bila ja jedna od formi rada da skojevci mladi radnici, posebno oni koji su politički i ideološki bili na stanovitom nivou, šire svoj utjecaj i stvaraju svoje saveznike u borbi za radnička prava mađu đacima i intelektualnom omladinom. Naravno, događalo se i obratno, da su studenti dolazili među radnički omladinu da je bolje upoznaju, da svoju aktivnost usmjere ka radničkim stremljenjima i da ih u toj borbi pomognu.

Martin se je vraćao 11. listopada 1941. godine sa sastanka jedne grupe srednjoškolaca. Kada je došao blizu ugla Ilice i Primorske ulice, zapazio je preko puta grupu ustaških agenata. Skrenuo je u Primorsku ulicu, ali se pred njima ispriječio jedan agent i zatražio legitimaciju. Martin mu ju je pružio. Međutim, agent je bio siguran koga je zaustavio, te se nije dao smesti, već je poveo Martina na policiju. Putem je Martin Mojmir stavio ruku u džep, izvadio pištolj i opalio na agenta tri metka. Ostali agenti su pritrčali. Nastala je luda trka i pucnjava.

Kasnije su iz tog događaja nastale priče kako su zagrebački partizani napali njemačku vojsku, koja je bila smještena u školi u Krajiškoj ulici. One su išle tako daleko da su u tom napadu, tobože, uz mitraljesku paljbu izginuli deseci nijemaca i ustaša koji su stigli u pomoć, a da je uhvaćen samo jedan komunista. Takve priče su, u stvari, bile izraz mržnje ogromne većine stanovništva prema okupatorima i njihovim kvislinzima u želji da se u odlučnoj borbi izvojuje sloboda.

Još jednom grad je pričao o Martinu kada je drugi dan pobjegao iz tzv. zatvora "Sing Sing-a". To je bilo mučilište za koje tada nismo znali.

Emil Ivanc, "Ciglenica 1941. godine", Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1372, "Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta".

Slojevi:

Prva godina okupacije, travanj 1941. - proljeće, 1942. - Pogledaj sloj na mapi

Podijeli

Prva godina okupacije, travanj 1941. – proljeće 1942.
PRETRAGA
Traži
  • info@kartografija-otpora.org